Uloge prinčeva, romantične geste, bijeli baleti, eterični svijet glazbe sjedinjen sa savršenstvom pokreta, balerine na špici, zadivljujući skokovi, jedinstvena kontrola tijela... To je ona blistava slika klasičnog baleta kakvu vidimo na sceni, no kakva je baletna stvarnost? Puno složenija, kaže Svebor Sečak, pravi čovjek da mu se postavi to pitanje. Sečak je, naime, naš jedini plesač s titulom magistra umjetnosti. Magistrirao je na University of New England u Australiji 2010. godine, nakon što je 2007. godine diplomirao na Royal Academy of Dance u Londonu i to teoriju plesne edukacije. Naravno, u Australiji je upisao i doktorat, jer u svemu teži doseći vrh.
On je i umjetnik koji će u subotu 1. listopada u HNK Zagreb komičnim baletom “Vragolasta djevojka” obilježiti trideset godina kontinuiranog angažmana u Baletu HNK Zagreb. A samu tridesetu godišnjicu rada slavio je još u lipnju 2009., jer plesati je počeo kao sedamnaestogodišnjak. Sečak je danas i čovjek koji snuje baletnu budućnost Hrvatske, boreći se da se i kod nas otvori visokoškolska ustanova za balet i ples.
– Još su me kao dječaka zanimale sve vrste plesa i zato su mi i predložili da se okušam u baletu. Priznajem da je početak bio izuzetno težak, ali, kada sam shvatio da balet pruža izazove kao vrhunski sport, to me posebno privuklo, naročito kada sam shvatio da s mjesecima i godinama predanog rada mogu sa svojim tijelom napraviti ono što nisam ni sanjao da je moguće. Dok sam bio vrlo mlad, počeo sam sudjelovati u predstavama – priča i kroza smijeh priznaje da je na plesnu scenu stupio kao sedamnaestogodišnjak i probio se od posljednjeg reda ansambla, od onog lika koji stoji na stubama pomicao se prema naprijed, jednog je dana završio u prvom redu, počeo plesati epizode i dogurao do statusa prvaka Baleta HNK Zagreb.
Razgovarajući o dječjoj fascinaciji baletom, kada se male curice zaljube u bijele labudove, Svebor Sečak priznaje da i za dječake postoje takve magične uloge. Za njega osobno to su bile uloge junaka – Spartaka u prvom redu – a nakon specijalizacije u Akademskom učilištu Vaganova u Petrogradu, najpoznatijoj baletnoj školi svijeta, u svojim je dvadesetima dosegnuo prvi vrhunac svoje bogate karijere. Bile su to uloge prinčeva u bijelim baletima (tj. prinčevi u “Labuđem jezeru”, “Trnoružici” i “Orešaru” te uloga grofa Albrechta u baletu “Giselle”) koji se još uvijek smatraju vrhom klasičnog i romantičnog baleta.
– Meni je to bio jedan od vrhova koje sam htio osvojiti, jer plesao sam puno i u suvremenom i nacionalnom repertoaru, gdje mi je, naravno, najvažnija uloga bila ona Mirka u “Đavlu u selu”. Vrlo sam rano otkrio sklonost prema interpretaciji, potrebu ne samo da egzaktno izvedem sve korake, nego i da se uživim u neku ulogu. I to je bio moj put iz lirskih uloga u karakterne. S vremenom sam tako počeo plesati “zločeste dečke”. No, ovo je okrutna profesija i čovjek se rano suoči s time da ga tijelo više ne sluša, da više ne može izvesti sve one bravure i tehničke detalje koje zahtijevaju uloge koje plešu ljudi u ranim tridesetim godinama. Tada sam se okrenuo i koreografiranju – nakon “Licitarskog srca” slijedio je “Hamlet”, zatim i “Caligula” te potom avangardni “Peti instrument”. Danas još uvijek plešem Rotbarta u “Labuđem jezeru” koreografa Dereka Deana (zlog čarobnjaka, op. a.), ali i komične i buffo uloge, u skladu sa svojim godinama, kaže.
Opširniej pročitajte u Obzoru,prilogu Večernjeglista od subote, 24. rujna
Sječam se Svebora još iz osnovne škole... Bio je već onda mladi baletan....Ok tip...