Tri sestre, ali ne Čehovljeve. Jedna je u vezi s mnogo mlađim muškarcem, druga s čovjekom kojeg nema, dok treća oprašta sve mane svojem umjetniku u usponu i u žrtvovanju za njegov uspjeh gubi sebe. To su junakinje djela “Umri ženski” Marine Vujčić, a premijerno ćemo ih vidjeti u subotu 10. listopada u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Redatelj je Rajko Minković, koji zajedno s Dorom Delbianco potpisuje i adaptaciju djela. Redatelj je to čije su djelo gledatelji nedavno imali prilike vidjeti u tom istom kazalištu, gdje je zajedno s Borisom Svrtanom režirao “Gruntovčane”.
Samo ime djela Marine Vujčić „Umri ženski“ asocira na slavni film i ‘makljažu’. Hoće li i toga biti u predstavi?
„Makljaže“ ima podjednako u ženskim kao i u muškim glavama. Netko to sebi više, a netko manje priznaje. I osvijesti u svom životu. I baš takvih „makljaža“ unutar ženskih i muških mozgova bit će u predstavi. Marina mi je spomenula kako je, kada joj je pala ideja za naslov „Umri ženski“, prvo provjerila je li netko takav naslov već negdje upotrijebio, je li doskočica iskorištena. Ispalo je da nije. Ali eto, junak koji je u bezbroj filmskih nastavka umirao muški i dalje živi u našem pamćenju onako mišićav, u obveznoj potkošulji, doduše manje mlohavoj nego nekoć u šofera lokalnih autobusnih linija diljem Hrvatske. Za razliku od njega, naše junakinje umiru ženski i zbog takvih klišeja.
Sudeći po načinu na koji Kerempuh najavljuje predstavu – kao djelo snažnih ženskih glasova – kako se muški redatelj snalazi u tome?
Iskreno, s glumicama i glumcima nisam ni u jednom trenutku razgovarao o našoj predstavi drukčije nego kao o djelu snažnih glasova čiji spol nije važan. I zato mi nije bilo teško snalaziti se u tome. Naime, meni je posve svejedno je li ruka koja piše, kuha, briše guzu bebi, muze kozu, popravlja ‘getribu’, brusi politiku... muška ili ženska. Bitno je da ta ruka napravi posao kako treba.
Jesmo li svi utonuli u totalno klišeizirani način promatranja muško-ženskih odnosa?
Nismo svi utonuli u klišeje, a oni koji jesu nadam se da barem nisu potonuli do dna. Vjerujem da će neki izroniti i udahnuti zraka pa će im se razbistriti klišeizirane misli. Ono što je novo u našoj predstavi jest da smo daleko pobjegli od doskočica tipa: „Ona koja čeka princa iz bajke ostat će kod majke“!
Jesu li žene baš uvijek ‘momci u bijelom šeširu’, a muškarci opasni revolveraši? I jesmo li se pogubili u tom svijetu gdje su emocije ogoljene i svima pokazane, na društvenim mrežama?
Ništa nije crno-bijelo pa tako ni šeširi na muškim i ženskim glavama. Neki muškarci su prvo budale pa tek nakon toga misle da su opasni revolveraši. Društvene mreže jesu zavodljivo površne, ali baš takve su naša realnost. Nekako mi se ipak čini da emocionalnoj inteligenciji svatko od nas treba pokloniti barem malo pažnje. Sigurno neće naškoditi. A i ne boli.
S ansamblom Kerempuha radili ste i nedavno, kakvim ga ocjenjujete?
Bez odličnog ansambla Kerempuha ne bi bilo „Gruntovčana“, koje smo režirali Boris Svrtan i ja. Ni ove predstave, sasvim sigurno.
Kako ste riješili podjelu uloga u „Umri ženski“ i koliko ste tijekom rada na predstavi surađivali s autoricom djela Marinom Vujčić?
S glumcima kakve ima Kerempuh podjela uloga nije predstavljala problem. Uloge su namjerno podijeljene na pomalo netipičan način, baš zato da se maknemo od tipologije i klišeja muško-ženskih odnosa. Uostalom, dobri glumci mogu odigrati puno više, i bolje, kada se dogodi da rade na liku kojem sami do kraja ne vjeruju. A Marina je sudjelovala u prvih nekoliko tjedana rada na adaptaciji teksta, te je baš nedavno bila na probi. Kaže da je zadovoljna.
Volite li autore koji sudjeluju u nastavku predstave ili vam je draže kada se pojave tek na premijeri?
Cijenim i poštujem mišljenje svakoga tko sudjeluje u procesu rada na predstavi, a kako onda ne bih želio čuti mišljenje pisca ako već imamo sreću da je živ(a). Osobno uvijek pokušavam biti što jasniji i na samom početku rada kažem što mislim. Puno ljudi sudjeluje u radu na predstavi i mislim da je jedino ispravno da se na vrijeme dobro razumijemo.
Dugo ste radili vani, tako da taj dio vaše karijere domaće publika malo ili nimalo ne poznaje. Možete li ukratko objasniti o čemu se radi?
Radim kao nezavisni producent i redatelj videoprodukcija na razvoju komunikacijskih strategija.
Može li se usporediti hrvatsko kulturno ozračje u koje ste se vratili? Kakva nam je kazališna scena, kultura u cjelini?
Primjećujem da hrvatsko kulturno ozračje pomalo zrači, ali zasad ipak nema opasnosti od radijacije. Kazališna scena, kada govorimo o glumcima i predstavama, izuzetno je jaka i kvalitetna s obzirom na veličinu Hrvatske.
lik iznosi laži i gluposti.