Alain de Botton, autor publicističkih hitova “Ogledi o ljubavi”, “Seks, shopping, roman”, “Kako vam Proust može promijeniti život”, “Utjehe filozofije”, “Sjaj i bijeda rada” i drugih, zna koliko ga je dobro prihvatila hrvatska publika. No, dojam je da bismo se i bez toga bili ekspresno dogovorili za intervju jer se tijekom njega De Botton pokazao kao izuzetno uglađen, pristupačan, zainteresiran i sadržajan sugovornik. Povod je bilo objavljivanje njegove najnovije knjige “Dnevnik s Heathrowa”, “cjelovečernji” esej o zrakoplovnoj industriji”, ali on je bio samo formalne prirode jer je svojim dosadašnjim knjigama De Botton pokazao da je uvijek pravo vrijeme za razgovor s njim.
– Bio sam oduševljen kada sam u ljeto 2009. dobio ponudu da postanem prvi aerodromski “kućni pisac”. Oduvijek sam volio aerodrome. Problem s aerodromima je to što na njih idemo samo kada moramo uhvatiti avion i, budući da je to nekad vrlo teško, obično ne razgledamo okolicu. A aerodromi svakako zaslužuju “drugi pogled” – oni su imaginarna središta modernog svijeta. Na njima, u betonskim oblicima, nalazite sve teme modernog svijeta koje nalazite u apstraktnim formama u medijima. Na njima vidite globalizaciju, razaranje okoliša, rastući konzumerizam, raspad obitelji, moderne tekovine i sve ostalo u punom jeku.
Putnici imaju razumijevanja za zrakoplovnu industriju sve dok ih uspijeva žive prebaciti s jednog mjesta na drugo. Maltretiranja koja putnici često podnose teško da bi se tolerirala u bilo kojoj drugoj uslužnoj djelatnosti.
– Aerodromi nas uvijek stavljaju u poziciju povećanog postotka mogućnosti smrti, i ta svjesna ili polusvjesna spoznaja stavlja nas u poziciju da se lakše oslobađanja svojih inhibicija. Oslobađamo se svakodnevnih okova i, osjećajući smrtnost, otvoreniji smo za neuobičajene postupke. Na primjer, ljudi koji već godinama žive u braku bez ljubavi odjednom na aerodromu počinju izgovarati neočekivane romantične fraze. Opasnost od zrakoplovne nesreće može učiniti čudo za klimave veze.
Aerodromi su mjesta na kojima visoka tehnologija susreće potrošačku kulturu, gdje osjećamo prisutnost golema kolektivnog uma modernog svijeta. Toliko smo često u okolišu koji se nije promijenio od 19. stoljeća; odjednom, na aerodromima, vidimo obećanja modernog svijeta, vidimo obećanje brzine, transformacije, paklenske birokratizacije i grozomornog gubitka individualnosti. To je mješavina strave i ljepote, nad kojom se umjetnik može snebivati, ali i diviti joj se.
Jeste li cijelu knjigu napisali za stolom na aerodromu ili samo bilješke?
– Za svojim radnim stolom sam bilježio istraživanja. Stol se nalazio usred Terminala 5, pokraj odlaznog dijela, tu sam imao svoj ured gotovo mjesec dana. Putnici su me dolazili pozdraviti, kao i članovi posade. Bilo je to vrlo stimulirajuće mjesto za razmišljanje. Ja sam ionako od onih koji vole raditi s ljudima i bukom oko sebe. Na taj sam način manje prestrašen kada se trebam zagledati u sebe...
Bi li knjiga bila drukčija da niste bili “zaposlenik” aerodroma? Jeste li izbjegli pisati o manje ugodnim stvarima koje ste vidjeli, o onome što direktoru ne bi bilo drago?
– Na aerodromu mi nisu rekli što bih trebao pisati, rukopis čak nisu ni vidjeli prije nego što je išao u tisak. Bilo mi je dopušteno raditi kako želim zato što je poanta knjige bila da bude suprotnost marketinškim brošurama ili hagiografijama. Tako da sam pisao ono što sam smatrao važnim, odnosno gdje me vodila radoznalost.
U vašoj prethodnoj knjizi “Radosti i jadi rada” opisujete radnike na cesti s nekom vrstom ljubomore zato što znaju upravljati velikim strojevima i brodovima, što mnogi od nas ne znaju, i zato što “uživaju u svojoj nepismenosti pokraj cjelokupne inteligencije modernog kolektivnog uma”. Divite li im se stvarno ili su to trenuci slabosti jer neprestano promatranje i analiziranje života može biti iscrpljujuće i jako naporno. Naime, pretpostavljam da biste vi vrlo brzo naučili rukovati bušilicom ili čistiti cipele prolaznicima na cesti, ali ti bi se ljudi teško mogli zamijeniti s vama.
– Pisci nedvojbeno imaju neobične profesionalne živote u usporedbi s ostatkom populacije. Sjede u tihim sobama, tipkaju po tipkovnicama i puno gledaju kroz prozor. I premda to mnogima ne izgleda kao rad, to jest rad ništa manje nego što je to vožnja viličara u skladištu. Rad dolazi u svim oblicima, od operacije mozga do sijanja sjemena. Doista, pišući “Radosti i jade rada”, želio sam baciti svjetlo na velik raspon djelatnosti u svijetu rada koje ne poznajemo dovoljno dobro. A djelomično smo za to krivi i mi pisci. Kada bi se Marsovac danas spustio na Zemlju i pokušao isključivo na temelju današnje književnosti shvatiti što zaokuplja ljude, zaključio bi da ljudi većinu vremena provode u zaljubljivanju, prepirkama s članovima svojih obitelji i, povremeno, ubijajući druge. A, naravno, ono što zapravo činimo to je odlazak na posao... a opet je taj “posao” rijetko predstavljen u umjetnosti. Pojavljuje se na poslovnim stranicama u novinama, ali i tada isključivo kao ekonomski fenomen, a ne kao širok “ljudski” fenomen. I da sumiram, želio sam napisati knjigu koja će otvoriti oči pred ljepotom, slojevitosti, banalnosti i povremenoj “zastrašujućosti” svijeta rada. Učinio sam to promatrajući deset različitih industrija, namjerno eklektičnog raspona, od računovodstva do inženjerstva, od proizvodnje keksi do logistike.
Ostatak intervjua možete pročitati u subotu u večernjakovom prilogu Obzor.