„Zurio sam u raku spreman prihvatiti tijelo moje djevojke“. Nije to uvod u pomalo tragičan filmski krimić nego rečenica s kojom počinje „Susjed“, djelo autora R. L. Stinea, omiljenog pisca horor romana čija djela učenici viših razreda osnovnih škola u Virovitici jednostavno „gutaju“.
Oni nešto mlađi uživljavaju se u svijet Kosjenke i Regoča, Koka i Smogovaca, dobroćudnog Hlapića i bajke starih majstora pera u kojima dobro uvijek pobjeđuje. Svjedoče tako čitateljske navike virovitičkih osnovaca, koje smo povodom Mjeseca hrvatske knjige provjerili u školskim knjižnicama OŠ Ivane Brlić Mažuranić, Vladimira Nazora, Virovitica te Gradskoj knjižnici i čitaonici u Virovitici, doznajući da u vrijeme interneta knjiga još uvijek drži visoko mjesto u slobodnom vremenu mladih.
Štoviše, mnogi ne prolaze lektirom samo zato jer moraju, nego jer i žele, a pojedinci uzimaju i uloge malih kritičara pa na popularnim „Knjigomjerima“ u knjižnicama svakog mjeseca svoje vršnjake savjetuju koje naslove uzeti u ruku bez problema, a za koje se ipak malo pripremiti.
Čitaju im roditelji
Djeca i mladi čitaju više nego ikad, a omiljeni su im autori koji pišu o njima bliskim i zanimljivim temama, obitelji, tajnama, duhovima, školi, prijateljskim odnosima.
Teško pak prolaze kroz Kolarova i Šenoina djela, "škripi" im i Nazor, ponajviše jer je riječ o djelima pisanim o nekom drugom vremenu, koje djeca i mladi danas ne mogu razumjeti jer se način života promijenio.
Mnoga djela pisana su i jezikom koji je teško razumjeti zbog povijesnog konteksta.
- Njima je važno uživjeti se u tekst koji čitaju, koji im je blizak, pa im je zbog toga primjerice Šimunovićev Alkar jako težak, iako je kao lektira prekrasan i važan – smatra prof. Goranka Pavelić, knjižničarka u OŠ Ivane Brlić Mažuranić.
Osnovac koji pročita minimalan broj knjiga iz obvezne literature, kroz osam će godina školovanja pročitati 18 djela domaćih i stranih autora, a ako pročita sve naslove ponuđene u lektiri, ostavit će iza sebe čak 60 knjiga, izbrojili su u knjižnicama koje redovito svoje police pune naslovima omiljenima malim čitačima.
Djeca jako vole „otkvačeni“ stil Sanje Pilić, tajnovitog Hrvoja Kovačevića. Mali vrijedni čitači već u prvom razredu „pročitaju“ po pet knjižica, neke im pročitaju i roditelji dok ne nauče sva slova, kako bi odrastali uz bajkovit svijet iz kojega uvijek izvlače pouke. Oni nešto stariji opet vole bajke, ali ovaj put nešto „ozbiljnije“. Iako su te knjige, što se broja stranica tiče, gotovo „tri puta deblje od prosječne lektire“, mjere kojima djeca i mladi mjere svoje obvezno štivo su napetost, mistika i način pripovijedanja koji je njima blizak. To su glavni razlozi zbog kojih se knjige od po nekoliko stotina stranica više ne čine baukom.
Djevojčice vole pjesme
– Pročitao sam sve Harryje Pottere, nema veze što imaju oko 400 stranica. Za takve mi treba oko mjesec dana, za tanje naslove dva ili tri dana. Čitam misteriju, horore, ali i knjige o otkrićima, zanimljivostima – pohvalio se Sven B. iz petog razreda, pokazujući knjigu o malom čarobnjaku koja se od silnog listanja već raspada.
Djevojčice pak rado čitaju ljubavne pjesme, školske intrige su im glavna tema razgovora o romanima. I pristup pisanju lektire se promijenio.
– Na internetu je velika ponuda sažetaka svake lektire, ima ih i u stručnoj literaturi u samoj knjižnici, stoga nije važno da dijete zna samo što je pročitalo, nego i što je njemu važno, što je prepoznao kao zanimljiv detalj, pa makar to bio i težak jezik koji nije mogao shvatiti. Cilj je odgajati mlade čitače, ostvariti da vole knjige i pisanu riječ – smatraju u knjižnicama, gdje su optimistični zbog nekolicine autora čija su djela postali klasici za sve generacije.
- U ponudi knjiga za literaturu dosta se toga promijenilo kroz desetak godina, no neki su naslovi vječni. I danas, kao nekad, svaki će osnovac rado pročitati Lovrakov Vlak u snijegu, Družbu Pere Kvržice ili Priče iz davnine, uz koje su odrastali njihovi roditelji, a sada ih i sami s istim žarom čitaju - kažu u knjižnici Osnovne škole Vladimira Nazora.