Tko to u Hrvatskoj (a i šire) ne zna za nestašnog dječaka sa Zelengaja koji iz praćke gađa mačke i tuče se s drugom djecom, ali i brine o bolesnoj majci kojoj priprema limunadu i daje joj lijekove ili plače kada se mala Mila ogrebala jer je pala u jarak? Tko to još nije čuo za Grgu Čvarka (čvarak, tanak ko suvarak) koji je mnogima postao junak djetinjstva. Za dječaka koji ima i dobre i loše osobine, baš poput većine dječaka (ili djevojčica) te je možda baš zbog toga postao svojevrsni idol mnogih generacija koje su se s njim mogle lako poistovjetiti.
I tko to još ne zna da je Grgu Čvarka osmislio omiljeni dječji pisac, novinar, pjesnik, ali i boksački šampion Ratko Zvrko, koji bi, da je poživio, 20. travnja ove godine, dakle danas, proslavio stoti rođendan. Jubilej je to koji hrvatska kultura, trenutačno prilično izolirana i poslovično distancirana, ipak ne bi smjela prespavati.
O Ratku Zvrku možete pročitati da je rođen 20. travnja 1920. godine u Beogradu (što se spominje u većini enciklopedija i priručnika), ali i da je rođen tog istog datuma, ali u Drveniku u Konavlima gdje je obitelj Zvrko imala obiteljsku kuću.
Očito, rođenje mu je obavijeno velom tajne. No, činjenica jest da je Ratko Zvrko, iako je većinu života proveo u Zagrebu, gdje se i oženio i radio u brojnim hrvatskim novinskim redakcijama (najviše ipak u Vjesniku), iznimno volio konavoski kraj te je zatražio da bude i pokopan baš u Konavlima. Umro je 23. rujna 1998. godine, a pokopan je na groblju u Gabrilima, mjestašcu smještenom nedaleko od zračne luke u Ćilipima.
Gimnaziju je Ratko Zvrko pohađao u Dubrovniku, a već vrlo rano zaljubio se u boks, iako mu ni igranje riječima nije bilo strano. Tako sve biografije navode da je još kao gimnazijalac stvorio slogan za tadašnju tvornicu Union (a današnji Kraš) “Bilo kuda, Kiki svuda” za poznate bombone Kiki. A kada je postao ozbiljan čovjek, rado je svojim zagrebačkim malim susjedima dijelio bombone, jer Zvrko je bio boksač izrazito mekog srca i plemenite duše.
Najpoznatiji njegov meč u životu bio je 11. travnja 1943. godine, i to baš u Dubrovniku gdje je pobijedio tadašnjeg aktualnog prvaka Italije Lodovica Giobbija. Talijanski okupatori to mu, čini se, nisu mogli oprostiti, pa je za nagradu bio utamničen u čuvenom Lovrijencu. Na sreću, ne zadugo.
Metaforičkom borbom s talijanskim prvakom, njegova boksačka karijera ipak nije završena. Tako je 1945. godine osvojio naslov prvaka Hrvatske u srednjoj kategoriji. Koju godinu kasnije ušao je i u ring s olimpijskim pobjednikom, mađarskim boksačem Laszlom Pappom. Nije pobijedio, ali je izdržao do kraja meča što je zasigurno i bilo ravno pobjedi.
Poznavanje boksačke vještine, robusnom Konavljaninu omogućilo je pristup novinarstvu. Prvo je Vjesniku javljao rezultate boksačkih mečeva, a onda je vrlo angažirano i aktivno ušao u žurnalizam, i to ne samo u Vjesniku, nego i u Areni, Vjesniku u srijedu, Globusu, Večernjem listu, Modroj lasti...
U Vjesniku je uređivao i rubriku o pomorstvu, pa je tako 1966. godine inicirao dodjelu čuvenog trofeja Plava vrpca Vjesnika. Bio je i dopisnik iz Trsta, kao vrsni reporter obilazio je i ratišta, naputovao se svijetom. Organizirao je i romobilske dječje utrke oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pod motom “Brzina, ali oprez”.
Objavio je knjige “Smijeh nije grijeh”, “Čarobni prozor”, “Uzbuna u robnoj kući”..., ali apsolutno najveći uspjeh postigao je knjigom “Grga Čvarak” koju je objavila Mladost 1967. godine uz ilustracije Branka Vujanovića.
Za tu je knjigu dobio i prestižnu nagradu koja nosi ime Grigora Viteza. Kasnije je objavljeno iznimno mnogo izdanja te knjige i uz druge ilustratore kao što su to Diana Kosec Bourek, Ivan Vitez ili Pika Vončina. Ušao je razigrani Grga Čvarak i u lektiru (i to na velika vrata), prošetao se kazališnim scenama i postao junak i suvremenih generacija. Novije izdanje knjige s ilustracijama Tomislava Torjanca moglo se kupiti čak i u avionima Croatia Airlinesa.
U svakom slučaju, “Grga Čvarak” je jedna od najprodavanijih hrvatskih dječjih knjiga, svojevrsni dobrodošli fenomen hrvatske dječje književnosti.
No, pisao je Zvrko i poeziju za odrasle. Antologijska je njegova pjesma “Tvoja staza” koja se prerijetko čuje u hrvatskoj javnosti. Godine 1978. objavio je i knjigu “Zlatne rukavice Mate Parlova”, biografiju najvećeg našeg boksačkog šampiona.
Za rad u novinarstvu nagrađen je i nagradom Otokar Keršovani za životno djelo. Njegove stihove uglazbljivao je Arsen Dedić i ilustrirao Nedjeljko Dragić.
Neposredan u ponašanju i krajnje druželjubiv, Ratko Zvrko doista je bio legenda hrvatskog novinarstva i hrvatske dječje književnosti. Njegov prijatelj Branko Pejnović je prije trinaest godina objavio veličanstvenu monografiju o njemu nazvanu “Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač” koja je dostojni spomen tom omiljenom umjetniku.
Knjizi je pridodana i kompaktna ploča “Tvoja staza” s njegovom šarmantnom dječjom lirikom. Iako je Pejnovićeva velika želja bila da barem jedna osnovna škola u Hrvatskoj ponese ime Ratka Zvrka, to se nije dogodilo do danas, kao da lektirnih pisaca tog ranga imamo na bacanje.
No, osnovna škola u Cavtatu nije zaboravila svog zavičajca Zvrku. Cijele prošle godine tako je trajao natječaj nazvan “I ja sam Grga Čvarak”.
I časopis dubrovačkog ogranka Matice hrvatske “Dubrovnik” odat će mu počast. Ratko Zvrko, dakle, nije potpuno zaboravljen, ali je ipak prilično podcijenjen. A otac “Grge Čvarka” zaslužio je puno više.