Teatar je za mene prostor slobode, a ne prostor poslušnosti

Poduzetnik Boris kreće na romantičnu večeru s ljubavnicom Andreom. Slučajno spomene kako je taj restoran preporučila njegova žena, i tu počinju problemi... To je “Bella figura”, nova drama proslavljene francuske spisateljice Yasmine Reze, koju ćemo premijerno vidjeti u HNK Zagreb, u petak 6. studenoga. Režira nagrađivani srpski redatelj Borisa Liješević (između ostalog dobitnik Grand Prixa Bitefa za “Elijahovu stolicu” nastalu po romanu Igora Štiksa), i to mu je druga režija u Hrvatskoj (“Mirni dani u Mixing Partu” u ZKM-u).

Kuda Dubravka Vrgoč tuda i Vi?

- To je velika sreća za koju ne znam čime sam je zaslužio.

Znam ja - “Elijahovom stolicom”.

- Brzo nakon prve predstave, dobio sam poziv za drugu, i prije nego što sam se nadao. Bila je to ponuda da režiram Yasminu Rezu. Imponiralo mi je saznanje da netko pomno prati moj rad i da ga stavlja u neke kombinacije, ponekad ga vidi drugačije od mene samog. To je vrlo izazovno. Zbog toga je Ivica (Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK Zagreb, op. a.) bio vrlo uvjerljiv u razlozima zašto baš ja moram raditi ovaj teks. Preispitao sam se što znam o Yasmini Rezi, kakvi su bili moji susreti s njenim pisanjem, a sjetio sam se da uvijek kada gledam njene komade zapravo osjećam silne potencijale. Imao sam dojam da nijedna predstava nije dovoljno iskoristila te potencijale, da ona zapravo piše o mnogo ozbiljnijim i opasnijim stvarima od onih koje su na samoj površini. Ona je majstor pronalaženja tema koje određuju ljude, određuju i razdvajaju.

Koje su to teme u ovom djelu?

- Ona ovdje istražuje što je društveno prihvatljivo, a što ne. Je li prisustvo ljubavnice nekog tko nam je blizak nešto što se može prešutjeti. I naravno, kako to uvijek kod nje biva, netki su za, a neki protiv i tu dolazi do ozbiljnih potresa unutar parova. I to je njena vještina, da nađe način kako da se neki ljudi sretnu, ali i da im ne dozvoli da se raziđu. Tu je majstorica bez premca, jer opaža život, zna da je susret različitih ljudi dovoljna za dramu. Ona uvijek kaže: “Ja ne pišem priče”, a njoj priča nije ni potrebna. Ona dramski potencijal nalazi u susretu. Zato mi je ovaj susret s njenim djelom bio vrlo dragocjen, jer ona nam zapravo govori koliko je naš život dramatičan, da se u njemu na svakom koraku kriju sukobi, zamke.

U tako postavljenoj priči očito je ključna bila glumačka podjela. Kako se to uopće riješi kada dođete u novu sredinu, u novi glumački ansambl, gdje ne poznajete sve glumce?

- Tu sam se u velikoj mjeri oslonio na razgovore koje sam vodio s Ivicom Buljanom. On mi je pomogao, a ja sam na prvoj probi pomislio: “Hvala Bogu što sam poslušao njegove preporuke”. Zaista nisam dobro poznavao glumce, iako sam ih gledao u nekim predstavama. To je zamka. Uvijek mi je teško gledati predstave i na temelju tog napraviti podjelu. To ne mogu nikako! Ma mogu i moram, i radim ponekad, ali to može biti potpuno krivo. Npr. nekog glumca vidim u slabom izdanju i njega mimoiđem, a rođen je za ulogu. Zapravo mi je podjela uloga još uvijek tajna i najviše volim kada je mogu napraviti među ljudima s kojima živim, koje dobro poznajem. Iako je i dijeliti uloge glumcima s kojima se družim privatno i s kojima sam prijatelj također puno zamki. A zamka je i raspitivati se i kod kolega. Zna mi se dogoditi da mi kažu “Nemoj njega, on je konfliktan”, a onda ja s tom osobom radim kao da smo rođeni zajedno. Sve to pokazuje da je i podjela uloga jedna vrsta susreta i prepoznavanja, a na koji će način doći do razumjevanja, kao da nije do kraja u našim rukama. Ali teatar za mene i jest prostor slobode i kreativnosti, ne prostor izvršavanja i poslušnosti.

Predstava će se igrati u dvorani za probi HNK Zagreb, a ne na velikoj sceni. Publika će bit vrlo blizu, doslovno disati glumcima za vrat. Koliko je prilagodbe u radu tražila ta situacija?

- To je bila naša odluka. Mogli smo i drugačije oblikovati pozornicu, ali ova nam se situacija činila zanimljivom i incidentnom, na neki dobar način. Uz to mislim da Rezino pisanje, koju ulazi duboko u odnose kao da secira tkivo, zahtjeva blizinu predstave i gledaoca.

Scenografiju potpisuju Numen/For Use, koji su, prvenstveno kroz predstave Tomaža Pandura, već postali institucija. Kakva je bila ta suradnja?

- Kad sam počeo raditi sa Svenom (Jonkeom, op.a.) pomislio sam: ”Ovaj čovjek je za mene šansa”. Radeći s njim shvatio sam da se čak i plašim scenografije. Npr. radi se u probnoj dvorani, samo sa markirnom scenografijom, i onda kada dođe prava, to je nova predstava. Dakle scenografije može i srušiti sve što je do tog trenutka napravljeno. To mi se nekoliko puta i dogodilo i postao sam strašno oprezan. Doslovno sam počeo bježati od scenografije, a sa Svenom mi se dogodilo da me scenograf pokreće.