Robert Wilson jedan je od najvećih avangardnih umjetnika današnjice, čiji se “Einstein na plaži” uz glazbu Philipa Glassa smatra jednim od najutjecajnijih opernih komada prošloga stoljeća. Iako bez formalnog redateljskog obrazovanja, najpoznatiji je po grandioznim kazališnim produkcijama, a osim redateljskog rada bavi se koreografijom, dizajnom zvuka, slikarstvom... Među njegovim suradnicima velika su imena poput Heinera Müllera, Loua Reeda i Marine Abramović. U sklopu Zagrebi! festivala u ponedjeljak je došao u Zagreb na otvorenje svoje izložbe HD videoportreta u Klovićevim dvorima, gdje smo razgovarali.
U vašim portretima ravnopravno su zastupljeni slavni i “obični” ljudi, pa čak i životinje. Kako ih birate?
Najdraže mi je kad oni priđu meni, kao Sean Penn koji je vidio moj rad s Tomom Waitsom i predložio da i njega snimim. Nekad se radi o ljudima koje privatno poznajem, poput Brada Pitta s kojim dijelim strast prema arhitekturi i skupljanju stolaca. A neke moram i malo nagovarati. Glumici Jeanne Moreau predložio sam desetak koncepata dok nismo došli do toga da pozira kao škotska kraljica Marija, što je prihvatila jer se poklapa s njezinim afinitetima.
Seriju videoportreta počeli ste još sedamdesetih, no te radove ne volite pokazivati?
Nažalost, tadašnja tehnologija rezultirala je lošim produktom. Recimo, u kazalištu znam da ću duboku crnu boju dobiti koristeći crni baršun, koji upija svjetlost. Intenzivnu crvenu dobit ću usmjeravanjem crvenog reflektora na predmet iste boje. A na videu je u to vrijeme crna uvijek ispadala siva, a crvena narančasta. Bio sam očajan. Srećom, tehnologija je u međuvremenu napredovala, pa se intenzitet boja na novim HD uređajima napokon može usporediti s onim što radim u teatru.
Ove ste godine obnovili “Einsteina na plaži”, hoće li to biti posljednja inkarnacija koju sami režirate?
Vjerujem da hoće. Zadovoljan sam kako je produkcija ispala, mislim da je najbolja dosad iako je tijekom godina i nisam puno mijenjao. Ponovno se promijenila tehnologija, svjetla su moćnija, LED tehnologija dopušta da se hladni tonovi zadrže i kad je svjetlost prigušena...
Mnogi smatraju da upravo nove tehnologije na neki način uzimaju dušu umjetnosti, da u filmu nestaje celuloidne topline, da se kristalno čisti tonski zapisi ne mogu mjeriti s pucketanjem vinila...
Ja o kompjutoru ne ovisim, ali ga se i ne bojim. Mislim da smo od njega mnogo naučili. Tehnologija nas oslobađa. Pa nije Warhol tek tako rekao da želi biti stroj!
Prošle ste godine imali premijeru komada s Marinom Abramović. Kako je došlo do te suradnje?
Ona me godinama nagovarala da radimo zajedno, ali sam se opirao. Da ne bude zabune, jako je cijenim kao umjetnicu, ali čini mi se da smo krenuli različitim pravcima. Američki umjetnici šezdesetih zalagali su se za čistu realnost, prezirući održavanje iluzije. A ja pak ne volim naturalizam i ne vidim ništa loše u iluziji. Kad sam počeo raditi u kazalištu, posvetio sam se estetici nestvarnog, što je toliko ljutilo dio kolega da su doslovno pljuvali na mene kad bismo se sreli na cesti. Marina je nastavila biti dio te estetike šezdesetih, a ja radim nešto suprotno.
Koje vam je projekte Marina predlagala?
Zvala me, recimo, da zajedno nastupimo na Venecijanskom bijenalu. Rekao sam joj: Marina, ti slobodno provedi ljeto sjedeći u podrumu dok turisti bulje u tebe, mene to ne zanima. Potom je htjela da režiram film o njoj, što sam također odbio. Na kraju me pitala hoću li dizajnirati njezin pogreb (smijeh). Rekao sam joj da možemo napraviti kazališni komad smješten u pravu opernu kuću, a ne nekakvu tvorničku halu te da ga možemo započeti prizorom njezine smrti. I time je počeo sudar svjetova.
Kako se to manifestiralo?
Evo primjera. U predstavi imamo blok leda. Marina je plakala jer je htjela sjediti na pravoj kocki leda, a ja sam vikao da ne može jer će joj se smočiti haljina. Pa je htjela da nam na pozornici trunu sirovi komadi mesa, a ja sam htio svjetlom obojenu plastiku. Na kraju je uglavnom bilo po mome, a ona je dokazala da je velika umjetnica koja se može izraziti i u okružju potpuno suprotnom onome na što je navikla. Shvatila je ono što često govorim: da umjetnik u umjetnom okruženju može biti jednako iskren kao u stvarnom.