Kada je zagrebački Teatar &TD ovog proljeća pokrenuo Malu dramsku biblioteku, prvu je knjigu posvetio dramama splitskog autora Branka Ružića. Knjiga je nazvana “Donor i druge drame”, a onda je u lipnju u kazalištu pretpremijerno izvedena predstava “Donor” u režiji Nine Kleflin i uz Dijanu Vidušin i Sašu Anočića. Zanimljivo, i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade ove godine objavilo je Ružićevu dječju uspješnicu (bila je postavljena u zagrebačkom dječjem kazalištu Trešnja) “Braća Grimm i princeza Luise”. Ružić je rođen 1973. godine u Splitu, radi kao scenarist, prevoditelj, konzultant, pisac. Radio je na više od deset britanskih i hrvatskih serija i na tri filma, među kojima je i film “Moj dida je pao s Marsa”. Dobio je i niz nagrada, a drama “Donor” izvedena je u Velikoj Britaniji te prevedena na francuski i njemački i publicirana i u Parizu. Njegova drama “U... bolje sutra” izvedena je pak na sceni splitskog HNK.
Kako to da su se u zadnjih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj pojavile čak dvije knjige s vašim dramama?
Iskreno – čista slučajnost. Interna je šala da se objavljuju samo onda kad je neka izvanredna situacija kao što je bio slučaj s kombinacijom potresa i pandemije. Knjige drama inače su rijetkost. A objektivno, ja sam u Hrvatskoj već neko vrijeme samo “gostujući element“. Mojih radova tu je sve manje, što je i normalno. Dolaze novi autori... Ne nužno mlađi, ali dobro je da dolaze nova pera.
Drama “Donor” već je izvođena u Velikoj Britaniji u kojoj zadnjih godina živite, a u lipnju je imala i izvedbu u Teatru &TD. Jesu li reakcije na dramu bile slične?
Donekle, da. U Velikoj Britaniji reakcije su bile više internacionalne, ljudi su prepoznali situacije koje su se događale na Bliskom istoku i drugdje, tako da će vjerojatno zaživjeti i prilagodba drame gdje će akteri biti ISIL-ov vojnik i jezidska djevojka. London je i inače grad u kom su sklonište pronašle mnoge žrtve raznih ratova i ideologija pa je i njihova prizma takva – internacionalna. U Teatru &TD priča je doživljena kao lokalna, naša, nešto iznimno blizu, nešto što potiskujemo, a zapravo je i dalje tu. Nerazriješeno, ostavljeno vremenu da ono sahrani i zločin, i žrtve, i zločince. Što je onda dobra poluga za nove sukobe i nova bogaćenja pripadnika određenih gremija koji te sukobe iniciraju.
U “Donoru” se bavite odnosom silovatelja i silovane osobe, a onda i temom abortusa nakon silovanja. Zanimljivo, ista se tema pojavila i u hrvatskoj predizbornoj kampanji. Je li moguće da su hrvatski političari pročitali vašu dramu koju je objavio i Akademijin Forum?
Ne vjerujem. Pitanja silovanja i abortusa, bar onoliko koliko sam uspio pratiti, izvlače se prigodno za skupljanje predizbornih bodova. Samim tim tu bude puno paušalnosti jer kampanja i PR prostor za nju imaju prostorni i vremenski limit, ograničen financijama same kampanje i datumom izbora. Ponekad se, nažalost, ta teška pitanja izvuku i da bi se spretno skrenula pozornost s nekih „ozbiljnih“ poslova. Dok se javnost dijeli u dva tabora, svađa i okupira time, sklapaju se unosni dealovi „iza scene“. Praksa svakog dobrog mađioničara. Naravno, postoje ljudi koji se sustavno bave tim pitanjima, traže rješenja i ulažu velike napore, no većinom su na medijskoj margini. Medijski prostor košta. Možete, doduše, imati neki opskurni portal i tamo pisati do mile volje o tome, ali to do neke šire populacije neće doći.
Mislite li da je silovanje zločin za koji nema oprosta?
Vrlo kompleksno pitanje. Ovisi o samoj žrtvi i njenom mentalnom sklopu. Žrtva ima puno pravo i da nikad ne oprosti. Moje razmišljanje je da je neki preduvjet ikakvog razgovora o oprostu postojanje jasnog kaznenog postupka s konkretnim presudama. Dok imate situacije da silovatelji neokrznuti zakonom šeću ili čak budu “ugledni građani“, pitanje oprosta je zapravo teško i postaviti.
Kako to da vaša drama “Stipe” o dalmatinskom mentalitetu još nije izvedena na kazališnim daskama?
Zapravo je točnije pitanje kako to da ove neke druge jesu. Još dok sam to aktivnije pratio, postojala je hrpa dramskih tekstova, a vrlo malo volje da se oni čitaju, ili još „čudnije“ – postave. “Stipe” je davno napisan, našao je prostor u Dramskom programu Hrvatskoj radija i to je vjerojatno to. Bit ću jako iznenađen ako ikad bude drugačije. U ovoj zbirci je našao mjesto (zajedno sa „U bolje sutra“) više kao neki putokaz mladim autorima koje će Mala dramska biblioteka Teatra &TD publicirati, da budu slobodni u svojim promišljanjima, neopterećeni time da nešto mora biti seriozno, snažno po pitanju fabule ili nekim drugim limitima. A i zgodno je, jer će mnogi kritičari uzeti „na nož“ baš takav odabir pa je puno bolje da ja budem sasječen kritikom nego netko novi koji tek kreće u svijet pisanja. Izvidnica gine, ostali onda prođu.
Kao scenarist radili ste na brojnim televizijskim serijama i filmovima, između ostaloga i kao zaposlenik velike britanske kuće BBC. Pišete li radije scenarije ili drame?
Nastojim pisati dobre priče, neovisno o formi. Scenarija je znatno više jer je i potražnja znatno veća. Mnogi moji scenariji su nastali iz usluge. Netko s kim sam dobar zamoli me da uskočim i poguram projekt kroz vremenski TV tjesnac. To napravim igrajući na iskustvo, čak i ako me sam materijal ne privlači.
Koliko je korona utjecala na vaše poslove?
Dosta. Imam dva TV pilota u pripremi, no live-action vrlo je složen i ovisi o puno varijabli. Osim onih iz „teške“ kategorije kao što su James Cameron, Spielberg i slični koji mogu osigurati snimanja na Novom Zelandu i milijune dolara vrijedne COVID pripreme, mi ostali većinom smo u traženju balansa. Malo krene pa stane, investitori su vrlo oprezni jer raspad produkcije košta ozbiljan novac. Jedino je potražnja za animacijom stalna jer je njena produkcija moguća uz pridržavanje socijalne distance. Recimo, čak i produkcija radiodrama malo je zastala jer, iako se odjednom pojavilo veliko tržište zvano interkontinentalni letovi u koje je uskočio Fremantle i njegova produkcija radiodrama Storyglass, većina aviokompanija je sad također u velikim problemima.