Glavna zvijezda ovogodišnjeg Motovuna proslavljeni je britanski redatelj Terence Davies, kojeg zbog meditativnih filmova bez radikalnih dramaturških zapleta, uglavnom fokusiranih na propitivanje trauma iz njegova vlastita djetinjstva, često nazivaju filmskim Proustom.
Laži s oltara
U retrospektivnom programu festival prikazuje velik dio Daviesova filmskog opusa, uključujući kultnu, rijetko prikazivanu debitantsku trilogiju kojom pretresa odnose u obitelji, s naglaskom na krivnju koju je osjećao zbog vlastite homoseksualnosti.
– Liverpool je u doba mojeg odrastanja još uvijek bio pobožna sredina, a za Crkvu i sve koji su išli u crkvu moje je seksualno usmjerenje bilo nastrano. Osim unutarnjeg razdora koji sam kao vjernik osjećao, trpio sam i teška zlostavljanja vršnjaka, čemu je sigurno pogodovala i moja povučena i pomalo mlitava pojava. Imao sam iznimno teško djetinjstvo iz kojeg i danas vučem neku prigušenu tugu – otkrio nam je redatelj.
U njegovim filmovima takav je patos snažno prisutan, ali ipak oni nisu lišeni humora kojim Davies danas šarmira i one koji su ga nekad prezirali. Osobnu transformaciju doživio je nakon smrti oca zlostavljača, ali i nakon što je odbacio religiju i snažnije se posvetio umjetnosti.
– Kad shvatite da je ono što slušate s oltara laž, u sebi osjetite ogromnu prazninu. Ja sam je ispunio poezijom i Brucknerom, no dio osjećaja odbačenosti i dalje je tu. Dogma vam ipak daje neku vrstu samopouzdanja, a sad sam svjestan da je to pogrešno samopouzdanje jer dolazi od nametnutih vrijednosti. Sve crkve u svijetu pokušavaju učiniti dvije stvari – kontrolirati ljudsko seksualno ponašanje i učiniti smrt prihvatljivom. Ja teško prihvaćam smrt kao nešto lijepo, baš kao što sam teško prihvaćao osudu svoje seksualnosti, koja mi je kao mladiću uništila život – objašnjava Davies. Kao sramežljivi tinejdžer s teretom katoličke krivnje upisao je filmsku školu, u kojoj mu u početku također nije bilo lako. Većina suradnika smatrala je da će njegov prvi film biti potpuni promašaj i na to su ga podsjećali svaki dan snimanja.
– Samopouzdanje mi je u tim trenucima bilo tako nisko da me bilo sram viknuti “Akcija!” na početku svake scene. Proklinjao sam sebe i bio uvjeren da više nikad neću snimiti ni jedan film. Danas mi je drago da ipak nisam odustao, jer redateljski rad bio mi je spas, mjesto u kojem sam imao bar neku kontrolu i slobodu propitivati sve što sam prošao kao dječak – prisjetio se redatelj.
U film se, kaže, zaljubio još kao sedmogodišnji dječak, kad ga je sestra odvela na “Singin’ in the Rain” Genea Kellyja. Strast prema mjuziklima iz zlatnog doba Hollywooda zadržao je do danas, a pišući scenarije posebnu pozornost posvećuje glazbenim brojevima, koje odmah ubacuje kao opaske uz tekst.
Jedini koji ne zna Rachel
– Film mora biti kao glazba, instinktivan. Kad čujete neku simfoniju, ona vas ili dirne ili ne dirne. Nema tu mnogo filozofije. Moja emocionalna memorija vrlo je jaka i u stanju sam godinama pamtiti raspoloženje koje je neka glazba u meni izazvala. U “Dubokom plavom moru“ koje predstavljam na Motovunu upotrijebio sam jednu pjesmu koju sam prvi put čuo prije trideset godina – prepričava redatelj.
U novom filmu “Duboko plavo more” redatelj se odmaknuo od svoje opsesije odrastanjem u nasilnoj, konzervativnoj katoličkoj obitelji, adaptirajući komad Terencea Rattigana o zabranjenoj ljubavi između mlade sutkinje Vrhovnog suda i pilota RAF-a pedesetih. U njemu je, na opće iznenađenje publike naviknute na Daviesove anonimne glumce, angažirao veliku zvijezdu Rachel Weisz. I to – ne znajući da je poznata!
– Rijetko idem u kino, općenito mi se ne sviđa današnja pop-kultura i malo znam o novim glumcima. Jedne sam večeri slučajno upalio TV i ugledao djevojku prekrasnog, magnetskog pogleda na filmu čija je radnja već bila poodmakla. Bez obzira na to, sjedio sam kao hipnotiziran do kraja filma kako bih zapisao njezino ime i odmah sam nazvao svojeg agenta da pitam zna li za neku Rachel Weisz. On mi je odgovorio da sam ja vjerojatno jedini na svijetu koji je ne zna – nasmijao se Terence. Nedugo potom nazvao je glumicu i rekao joj da jednostavno mora prihvatiti ulogu u njegovu novom filmu, jer u protivnom ne zna kako će ga snimiti. Ona je pitala može li bar razmisliti preko noći, no Davies je toliko inzistirao da je glumica na kraju razgovora popustila i prihvatila angažman. I nije pogriješila jer “Duboko plavo more” donijelo je pregršt novih nagrada u bogatu kolekciju Terencea Daviesa, u kojoj će se od ove godine nalaziti i najveće priznanje festivala – Maverick of Motovun!