Izuzetna portugalska pjevačica Teresa Salgueiro s grupom Madredeus više je puta gostovala u Hrvatskoj i izazvala oduševljenje publike i kritike. S dva samostalna albuma iza sebe, ponovo dolazi na koncert u zagrebačku dvoranu Boogaloo 10. veljače.
Madredeus je bio jedan od najuspješnijih portugalskih izvoznih produkata, jeste li uživali promovirajući širom svijeta svoju glazbu i utjecaje fada?
Glazba Madredeusa bila je potpuno originalna glazbena kreacija, koja je katkada govorila i o fadu. Pokatkad je inspirirana tim stilom, no ona je bila zapravo pretapanje mnogih različitih stilova. To čini još izvanrednijom činjenicu da je takva originalna portugalska kreacija obišla svijet u toj jedinstvenoj avanturi. I da, nakon Amalije Rodrigues, dvadeset godina Madredeus je bio najuspješniji portugalski izvođač. Tog se vremena sjećam s izuzetnom radošću. Bilo je to jedinstveno iskustvo koje je moj život promijenilo zauvijek. Riječ je o gotovo pola moga života. Jako me raduje što još uvijek mogu biti glazbenica, što i dalje ustrajem na tom glazbenom putu i da se ponovno mogu vratiti u Zagreb i tolike druge gradove i zemlje koje sam posjećivala zbog svoje glazbe.
Nekoliko puta bili ste u Zagrebu, publika je vidljivo osjećala i razumjela vašu glazbu.
Mnogo sam puta posjetila Zagreb i druga mjesta u Hrvatskoj s Madredeusom. Veza i osjećaj s publikom oduvijek su bili dobri, no ne pravim se da znam što ljudi osjećaju ni što razumiju u glazbi. Glazba je uvijek jedinstveno i osobno iskustvo bez obzira na to što se simultano uživa i dijeli s glazbenicima te s ostalim ljudima u publici. Ono što mogu reći jest da je ovdašnja publika vrlo zainteresirana i entuzijastična. Odavde nosim najljepše uspomene.
Dobro je kad ljude širom svijeta zanima neka lokalna glazba, kao što je portugalski fado, svaka narodna glazba važna je za lokalu kulturu.
Fado je prije mnogo godina postao popularan diljem svijeta zbog glasa i izvedbi Amalije Rodrigues, koja je bila toliko posebna zbog svog glasa, svojih izvedbi i potpune predanosti glazbi, zbog svoje vrlo intenzivne i karakterne interpretacije. I upravo zbog toga fado je postao nacionalna glazba, a onda i internacionalna, poznata diljem svijeta. Amalia je pjevala gotovo 60 godina. Počela je u četrdesetima, a pjevala je gotovo do kraja svog života.
Preminula je 1998. S njom se fado proširio cijelom zemljom jer ga je ona preuzela iz tradicionalnog ambijenta, s ulica i malih taverni Lisabona. Ona ga je transformirala u glazbu koja se pjevala u cijeloj zemlji. Za mene fado na neki način predstavlja ljudsko dostojanstvo, nekoga tko podiže svoj glas da bi rekao nešto što se ne može prešutjeti. Može govoriti o nekim ljudskim stanjima ili jako snažnim emocijama, ali i o nekim vrlo ironičnim situacijama, katkada i s političkom porukom.
Žanr “world music” je važan jer su se mnoge lokalne glazbe čule u svijetu i srušile prepreke.
World music bio je i još uvijek jest zanimljiv pokret jer je uistinu mogao privući pozornost cijelog svijeta na mnoge različite kulture. Mogao je rasvijetliti i popularizirati različite vrste tradicionalne glazbe, raznih zemalja, što je jako zanimljivo. “World music” je etiketa koje se proširila i koja se pridaje mnogim drugim vrstama glazbe koje su na neki način inspirirane tradicijom. S jedne strane to je vrlo pozitivan pokret, no u isto vrijeme ne pomaže svakoj kulturi sačuvati uistinu precizan, konkretan identitet koji je prvotno imala.
Čini se da je za ujedinjenu Europsku uniju važno da ljudi shvate kako je svaka kultura jednako važna?
Da, smatram da je svaka kultura jednako važna i vrijedna, ne mislim da postoje velike ili male kulture. Mislim i da su upravo etikete poput “world musica” te koje će ih ujediniti. One su jednostavno različite jer imaju različita porijekla i polazišta. Mislim da je zanimljivo i važno prepoznati te razlike, a zatim stvoriti jednaku razinu zanimanja ili znatiželje prema tim razlikama. Mislim da će Europska unija jedino biti moguća ako će ove preduvjete uistinu slijediti svih građani, ali i trgovina.
Surađivali ste kao glumica s redateljem Wimom Wendersom u filmu „Priča iz Lisabona“. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
Bila mi je čast raditi s njim jer sam, i prije nego što smo počeli zajedno raditi, bila velika obožavateljica njegovih filmova. To mi je bio potpuno novi izazov, iako ne mogu reći da sam uistinu bila glumica jer sam igrala samu sebe kao pjevačicu Madredeusa. Svakako, bilo mi je jako drago upoznati ga, vidjeti kako izgleda snimanje filmova iza kamere. Nakon tih prvih scena koje smo snimili, pozvao me da odradim i malo više, pa čak i neke dijaloge s glavnim glumcima jer je imao osjećaj da sam opuštena pred kamerama i vrlo zainteresirana za čitav proces. Stvarno imam jako lijepe uspomene sa snimanja.
Godine 2007. priredili ste koncert u Napulju kao posvetu napolitanskoj glazbi. Je li vam se učinilo da mnoge lokale glazbe širom svijeta imaju slične elemente?
Nakon tog koncerta u Napulju bila sam na turneji s tim istim gudačkim kvartetom te smo izvodili program “Canti Naviganti”, s portugalskim i napolitanskim pjesmama. Bio je to vrlo zanimljiv projekt. Naravno da glazba ima mnogo toga zajedničkog u različitim dijelovima svijeta, naravno i mnogo toga različitog, ali u svojoj biti glazba se bavi emocijama, prenošenjem emocija, ona govori stvari koje ne možemo reći samo riječima ili ih nekako drukčije izraziti. Ona je snažan oblik komunikacije, nešto što ne vidimo i ne možemo dodirnuti, ali ona dodiruje nas i povezuje nas. S druge strane, vrlo je individualno iskustvo. Diljem svijeta glazba izražava jedinstvenost svake zemlje i svake pojedine osobe.
Jeste li smatrali da ste učinili sve što je trebalo s glazbenom skupinom Madredeus od 1987. to 2007.? Vaša solistička karijera logičan je korak u novom smjeru, ali obogaćena starim iskustvima iz Madredeusa...
Smatram da sam učinila sve što sam mogla tijekom tih dvadeset godina. Te godine svog života potpuno sam posvetila glazbi Madredeusa i iskustvu koje sam stjecala s njima. Grupu sam napustila jer se tada pripremala nova organizacija, a uvjeti koji su mi predloženi bili su različiti od onih o kojima smo prije razgovarali.
Osim toga, u raspravi o tim uvjetima nije bilo baš nikakve fleksibilnosti pa sam prvi puta osjetila da je pravi trenutak za mene da kažem: “Ne! Ovoga puta neću ići s njima.” Nakon toga bila sam uključena u brojne druge projekte, surađivala sam s brojnim umjetnicima. Godine 2012. s izlaskom albuma “O Misterio” imala sam osjećaj da sam pronašla vlastiti glas. To je bio moj prvi solo album. Htjela sam upoznati druge vrste glazbe i pronaći ljude s kojima želim dalje raditi i s kojima mogu stvarati glazbu. To se i dogodilo, kao što sam i rekla, s albumom “O Misterio”.
Što možemo očekivati na koncertu u Zagrebu 10 veljače?
Izvest ću koncert koji se uglavnom sastoji od repertoara s novog albuma “O Horizonte”, mog drugog samostalnog albuma. Predstavit ću i neke aranžmane koje sam radila za neke klasične portugalske skladbe i također ću zapjevati i neke pjesme iz Madredeusa jer ljudi ih vole i očekuju čuti, barem nekoliko. Što se mene tiče, mnogo toga se promijenilo. Ali moja strast prema glazbi, riječima i prema poeziji ostala je nepromijenjena. Potpuno sam posvećena glazbi i to je tako čitav moj život. Prije sam uglavnom bila interpretatorica, pjevala sam pjesme koje su napisane za mene. Sada sam postala osoba koja stvara vlastitu glazbu i piše vlastite tekstove.
Produciram sve svoje pjesme sama, preuzela sam potpunu odgovornost za svoje odluke. U tom smislu u mom se životu dogodio potpuni preokret s albumom “O Misterio”. To je bio novi početak u mome životu i uistinu uživam u tome. Putovala sam promovirajući album “O Misterio” više od četiri godine, a prošlog listopada započela sam ovu turneju s “O Horizonte” i nadam se da će također trajati godinama. Veseli me jer ću ponovno upoznati mnoge različite ljude, dobiti nove ideje. Glazba je beskrajno stvaralačko polje, a upravo to me svakoga dana iznova inspirira.