Teta Marija

Vrućina je bila neumoljiva. Od ranog je jutra pritiskala i prijetila šireći nepodnošljiv smrad kanalizacije.

Ulazili su u ured poput mrava, bezvoljno pritišćući gumbe u zagušljivom liftu. Pokoji pogled i usputni osmijeh bili su sve na što su njihova izmučena tijela bila spremna.

Voda iz slavine lijeno je curila dok su čekali hladniji mlaz. I tek bi tada prionuli poslu. Neveselo društvance spremno za početak novog radnog dana.

A jedan je stol stajao tamo u tišini, napušten i prazan. Čekao nekog novog.

I tko god je prošao kraj tog stola nije mogao a da ne zastane, da se ne prisjeti osmijeha na koji je uvijek bila spremna. Koji je svakome pružala. Pružala ga je i kada su bili neraspoloženi i jurili dalje, nestrpljivo odmahujući rukom, svatko sa svojim problemima.

– Kako si provela vikend? – odzvanjalo je Ivi u glavi tog jutra dok je naslonjena na zid kuhinjice čekala da iz slavine krene hladna voda i gledala u prazan stol.

I kao da ju je mogla vidjeti, tetu Mariju, kako sa sjajem u očima sluša njezinu suhoparnu priču o vikendu koju je nasilno sažimala kako bi što prije odjurila natrag za svoj stol i udubila se u posao.

I koliko god da je njezina priča bila štura i lišena zanimljivih detalja, teta Marija uvijek je tražila još.

Prošlo je točno godinu dana od kada je otišla u mirovinu i od kada je Iva na svojoj ruci nosila narukvicu koju joj je poklonila za rođendan. – I obavezno mi se javljaj! – rekla joj je tada. Čvrsto su se zagrlile i nije u tom trenutku mogla sasvim jasno shvatiti otkud takav grozan drhtaj u njezinu tijelu. Nije to bila njezina teta Marija. Bila je to neka tužna žena s tajnom.

A tog sparnog jutra godinu dana kasnije trebala ju je više nego ikada prije. Tako joj se htjela obratiti i povjeriti joj se, konačno joj otvoriti dušu. Jer nije znala kome bi rekla ono što ju je izjedalo iznutra i zbog čega noćima nije spavala. Od svih lica koja su ju okruživala nije mogla odabrati nijedno kome bi se povjerila. Nijedno nije bilo poput njezina.

Negdje u daljini zazvonio je telefon i sjetila se da mora natočiti vodu. Učinila je to, otišla za svoj stol i pokušala se udubiti u posao. Ali nije se mogla otarasiti onoga što ju je proganjalo.

- Gle... ne bih htio požurivati, ali ja moram pokrenuti tu selidbu. Nemam više što čekati, čuvaju mi posao tamo – rekao joj je tog jutra, trenutak prije nego što je izašla iz stana i krenula na posao.

Bila je već potpuno znojna iako se otuširala kada je ustala. Zgrabila je torbu i bijesno ga pogledala. Bili su svjesni da su daleko od rješenja problema. On je odlazio, ona je ostajala. I nije se mogla pomaknuti.

Pogledala je oko sebe. Svi su i dalje tipkali, nesvjesni njezina nemira. Zatim je pogledala kroz prozor. Zaista nije bila sposobna otići. Nije se mogla natjerati na to.

Uzdahnula je i prisilila se na posao. Automatizirano je odrađivala manje zahtjevne zadatke i tjerala misli daleko od sebe.

Dan je protjecao, klima je zujala, zvuk tipkanja izmjenjivao se sa zvonjavom telefona. Opet je dotaknula narukvicu. Prošlo je već tjedan dana kako joj nije odgovorila na poruku. Gledala je po uredu znajući da svi misle isto. A tada je zazvonio telefon. U moru zvukova zvonjave, razlikovala je taj jedan. Kao da je zvonio drugačije, tužnije. I tijelom joj je prošla jeza.

– Umrla je – izgovorila je jedna od starijih kolegica ispod glasa i tipkanje je stalo.

Nekoliko dana poslije, žega nije jenjavala, a ona se spremala za sprovod tete Marije. I dok se odijevala, pogled joj je nehotice letio na torbe koje je on punio. Jer te je večeri odlučio otputovati. Bez nje. A lice mu je tog dana bilo hladno, skriveno, nedokučivo. Nimalo nalik licu tete Marije, ponekad ljubaznom, ponekad sjetnom, ali uvijek prisutnom.

Sjećala se njezina lica dok je stajala u krematoriju s kolegicama, pogleda uprtog u lijes. Jasno ju je vidjela, kao da opet sjedi u fotelji pokraj njezina stola i promatra je. I pitala se hoće li i ona sjediti za svojim stolom godinama kasnije sjetno gledajući u daljinu.

Tek kada se lijes počeo spuštati u rupu zaplakala je, zaplakala je prvi put od kada je saznala da je umrla. Iz nje je navirala potreba za krikom i mislila je da ga neće moći zatomiti.

Izašla je van jer je postalo neizdrživo. Jurila je prema autu nadajući se da je nitko neće sustići. Bila je subota, ali ona nije znala kamo bi drugdje otišla nego u ured. Rekla je zaštitaru da mora nešto hitno odraditi i otišla ravno do stola tete Marije osjećajući se kao da čini oskvrnuće groba.

Otvorila je kutiju ispod stola. Bila je to kutija s nekim Marijinim osobnim stvarima koje su ostale nakon što je otišla i po koje nikada nije uspjela doći. Prekopavala je kutiju s groznim osjećajem u prsima. Prekopavala ju je praćena instinktom i nije se mogla zaustaviti. Bila je to potreba iznutra. Morala je nešto pronaći.

I pronašla je. Nešto čega se nije više niti sjećala. Našla je uokvirenu sliku Eiffelova tornja koju je teta Marija uvijek držala na stolu, pokraj slike svoje obitelji.

Znaš, imala sam ja obožavatelja... – ispričala joj je jednog pospanog popodneva kada je ured bio poluprazan.

– Oooo, prije Tomice? – Iva se smijala. Nikada je nije zamišljala u nekom drugom kontekstu nego s njezinim mužem i njihovo četvero djece. Bila je tradicionalna žena i majka. Jedna od onih koji čuvaju unučiće i redovito organiziraju obiteljske ručkove.

Teta Marija malo se zarumenjela. – Da... čak sam ih upoznala u isto vrijeme.

Nasmijala se poput male djevojčice. Na trenutke se zaista doimala poput zaigranog djeteta bez ijedne brige na svijetu. Zato je i bilo tako teško pretpostaviti da se u tom njezinu sitnom tijelu odvijaju tako opasni, zli procesi.

– Ivan se je zval, znaš... – nastavila je povjerljivo. – Bil je tak, galantan, onak, umjetnički tip... Tebi bi se svidil. Uglavnom, on ti je otišel pisat u Pariz. Bil je novinar, znaš, a jako je dobro znal francuski. On ti je mene zval da idem s njim... dok sam već bila s Tomicom, udana – smijala se kroz riječi koje je izgovarala i lice joj je tog dana sjalo posebnim sjajem. A onda se zagledala u sliku Eiffelova tornja i njezino je lice iznenada poprimilo sjetan izraz. – Znaš, mala – obratila joj se gledajući i dalje u sliku. – Tebi se ne bi tak nekaj desilo... da pustiš da ti frajer zbriše. Nisi ti za ovaj ured, otišla buš ti... daleko.

Opet je dotaknula narukvicu. Teta Marija nije otišla. Nikada. Radila je isti posao od kada je završila srednju školu. Cijeli radni vijek provela je za istim stolom, u istom uredu, gledajući kroz prozor kako niču nove zgrade u susjedstvu. Sanjajući o Eiffelovu tornju.

Pospremila je sve stvari osim slike natrag u kutiju i vratila je pod stol. Sliku je uzela sa sobom i izjurila iz ureda ne osvrćući se. Bila je dovoljno kratko tu da nije imala osobnih stvari da ih ponese sa sobom.

Sjela je u auto i nazvala ga.

– Kad krećemo? – upitala je.

– M...molim? – izgovorio je nakon nekoliko trenutaka tišine.

– Čuo si me. Kad krećemo? –ponovila je.

– Ideš?

– Idem – smijala se.

– Odakle sad to?

Iva je bacila zadnji pogled na prozor ureda u retrovizoru. Možda je to bio samo odsjaj sunca, ali činilo se da netko stoji na njemu i da joj maše dok se udaljava.

– Netko mi je rekao da moram.