The Clash: Dragulji s dna

Prvi naš mikrofon ukrao sam iz Engleske nacionalne opere, gdje sam radio kao čistač zahoda. Spazio sam ga visoko iznad pozornice, popeo se, prerezao žicu i strpao ga u hlače. To je bila punk etika – ulomak je iz priče Joea Strummera, djelić nove ilustrirane autobiografije The Clasha u kojoj članovi grupe prepričavaju njezinu povijest,

Ne znamo još kad bi autobiografija The Clash mogla biti prevedena na hrvatski, ali istovremeno s knjigom, i u svijetu i kod nas pojavila su se još dva izdanja - CD “Live at Shea Stadium” i koncertni DVD “Revolution Rock” koji je svjetsku premijeru imao u ožujku ove godine na DORF-u, festivalu dokumentarnog rock filma u Vinkovcima (!) i to uz nazočnost redatelja Dona Lettsa.

Kako je opjevano u ranom singlu “Complete Control”, The Clash je bio u konstantnoj borbi za kreativnu i komercijalnu kontrolu svojih izdanja. No, otkako je Sony preuzeo njihova izdavača CBS, započelo je i “grebanje po dnu bačve”, odnosno objavljivanje reizdanja, kompilacija i sličnoga. Nijedno od tri nova izdanja (knjiga, DVD, live album) ne donosi posve originalan materijal, ali svako od njih ima dokumentarnu vrijednost koja nipošto nije zanemariva i za koju će mnogi poklonici grupe rado platiti. Oni drugi... Pa, recimo da će se poslužiti nečim sličnim onome što je Strummer nazvao “punk etikom” kako bi sve to nabavili...


a dio tih priča bio je iskorišten u Grammyjem nagrađenom dokumentarcu “Westway to the World” Dona Lettsa iz 2000. g.

– Često se ponavlja da bi nakon svakog koncerta Sex Pistolsa pola ljudi iz publike pokrenulo svoje grupe, a tako su počeli i The Clash – rekao je redatelj svih spotova Clasha kada smo ga upoznali na vinkovačkom festivalu DORF u ožujku ove godine. – Dodao bih da je druga polovica posjetitelja također pokrenula neke svoje projekte, ne nužno glazbene, ali u duhu punk rocka – tako sam i ja postao filmaš.

Kad je jedne kišne večeri u listopadu 1982. The Clash nastupio kao podrška The Who na njujorškom stadionu, kontradiktorni koncept stadionskog punk rocka zaživio je prvi put. Bez imalo sumnje, ovo je povijesna snimka. U svakoj noti bijesno i furiozno izvedenih klasičnih pjesama s “London Calling”, kao i u tužno ispraznoj hard rock verziji “Rock the Casbah” bez “pravog” bubnjara Toppera Headona, u svakoj Strummerovoj gotovo nadrealnoj najavi, istovremeno se doslovce čuje što je originalni punkerski pokret ostvario u šest godina postojanja, kako umire i što nam ostavlja u nasljedstvo za idućih četvrt stoljeća.