Melankolija američkih mračnjaka već je jednom u Zagrebu naišla na plodno tlo za puštanje korijenja. Osim simpatija koje su stekli među zagrebačkom publikom, s radošću ih prihvaća i ostatak svijeta. Svakim novim albumom povećava se broj zainteresiranih za The National. Tijekom aktualne koncertne turneje na kojoj predstavljaju sjajan album "The Boxer", 23. studenoga gostovat će u klubu Pauk u Zagrebu. Tim smo povodom popričali s gitaristom i skladateljem Bryceom Dessnerom koji najavljuje skorašnji nastup i govori o karijeri dvaju parova braće, Dessner i Devendorf, te pjevača Matta Berningera.
RITAM: Ako se može vjerovati vašim internetskim biografima, spominjala se mogućnost da se zovete i American Mary. Je li konzervativni kršćanski lobi bio prejak, pa zbog toga niste izabrali to ime?
DESSNER: Počeli smo neformalno kao skupina znanaca kojima se svidjelo što sviraju zajedno. Znamo se otprije iz Cincinnatija gdje smo svi odrastali, ali kako smo se kasnije preselili u New York tražeći posao ili radi studiranja, band je formiran tek poslije. A prvi smo album snimili bez ijednog odsviranog koncerta. Mislim da to dosta govori kako nismo mislili da će sve to potrajati toliko dugo i da će biti ozbiljno. Što se imena tiče, nikada nismo band namjeravali nazvati American Mary. Tako se zove jedna od pjesama na našem debitantskom albumu. U Americi je "the national" vrlo općenita riječ, često se rabi kao prva riječ u različitim nazivima. Primjerice, The National Basketball Association, The National Auto Workers, The National Aeronautic Service, The National Model Airplane Club. Tu riječ svi svakodnevno upotrebljavaju. Tako se zove i famozna steel gitara kakvu su svirali mnogi korijenski blueseri. Možeš misliti kako smo bili šokirani kad smo prvi put svirali u Njemačkoj gdje nas je određena skupina ljudi dočekala kao profašistički band. To je njihova povijest, ne naša!!!
RITAM: Budući da je vaš zvuk poprilično filmičan, recite nam nešto o utjecajima na vašu strategiju skladanja...
DESSNER: Svaki od nas podložan je vrlo različitim utjecajima. Mene osobno pomiču moderna klasika i minimalistička glazba. Neki zvuci i pjesme s posljednjeg albuma imaju više veze s radom Stevea Reicha nego s drugim novim bandovima. Svi zajedno jako volimo Boba Dylana i Neila Younga zbog pisanja pjesama, Joy Division i New Order zbog bubnjanja, Nicka Cavea i Radiohead. Mattova lirika definitivno je pod utjecajem filmova. Znam da skuplja mnoge ideje, misli, fraze i citate... Sve se nekako prelije u pjesme. Često je riječ o mnoštvu sabranih ideja koje imaju ili nemaju neku unutarnju logiku i poveznice. Pjesme uvijek imaju mogućnost različitih interpretacija. Matt sam piše tekstove, a glazba je zajednički rad banda. Stotine zapisa pretvaramo u pjesme.
RITAM: Vaš stil često stavljaju u kontekst izvođača poput Nicka Cavea, Tindersticksa, Walkaboutsa...
DESSNER: Za Tinderstickse nismo čuli sve dok nas ljudi nisu počeli uspoređivati s njima, Cavea bespogovorno volimo, a za Walkabouts nismo nikad čuli.
RITAM: Koje su prednosti sve veće popularnosti banda?
DESSNER: Lijepo je kad možemo krenuti na turneju po svijetu i doznati da puno ljudi voli to što radimo. Nikada nismo očekivali da će ovoliko ljudi cijeniti našu glazbu. Nismo u glazbi kako bismo bili poznati, pa i ako jednog dana ne budemo više omiljeni u ovoj mjeri, mislim da nećemo prestati snimati albume.
RITAM: Nakon prvih dvaju albuma još ste obavljali svakodnevne poslove uz to što ste se bavili glazbom. Nakon albuma "Alligator", stvari su se promijenile...
DESSNER: Bili smo previše zauzeti turnejama da bismo mogli zadržati stalne poslove. Dobio sam otkaz jer sam bio puno odsutan. Potom smo napokon počeli zarađivati dovoljno novca za dostojanstven život. Nismo bogati, ali smo sretni.
RITAM: Je li bilo pogrešnih poteza u dosadašnjoj karijeri?
DESSNER: Svirali smo puno po Americi i Europi. Mislim da smo odsvirali stotinjak koncerata pred manje od 30 ljudi. Uglavnom smo zadovoljni dosad postignutim, ali kad bismo mogli vratiti vrijeme, proveli bismo više trenutaka kod kuće nego na nekim lošim koncertima.
RITAM: Ostane li štogod vremena za život izvan glazbe?
DESSNER: Čitamo puno. Ja volim putovati. Nakon ove turneje planiram posjetiti Sankt Peterburg. Komponiram dosta klasične glazbe...
RITAM: Vaš diskografski rast vrlo simbolično prikazuju prostori u kojima nastupate. Kad ste prvi put svirali u Zagrebu, bilo je to u malom, kultnom klubu KSET, a uskoro ćete svirati u većem prostoru zbog velike potražnje. Naziru li se u budućnosti i arene ili stadioni kao vaš koncertni cilj?
DESSNER: Definitivno ne planiramo nastupe u arenama. Ako ikad prerastemo današnju popularnost, radije bismo svirali u manjim prostorima više dana nego u nekim golemim prostorima. Na ovoj turneji najveći su nam koncerti bili pred 3500 ljudi i to nam se već doimalo prevelikim. U Londonu smo svirali dvije noći zaredom u kazalištu za 2000 ljudi. A što se KSET-a tiče, uživali smo. Bio je to jedan od naših najboljih koncerata ikad...
RITAM: Kako vam je bilo prvi put u Zagrebu i radujete li se povratku?
DESSNER: Zagreb je jedno od najljepših mjesta na svijetu za svirke. Dosad sam u KSET-u dvaput svirao. Jednom s The National, a drugi put s Clogs. Oba puta oduševila me nevjerojatna publika. Ozbiljno, nikada ne prestajem drugim glazbenicima prepričavati koliko je kod vas lijepo. Naši agenti ovaj nas put nisu htjeli slati u Zagreb jer uvijek inzistiraju na tome da odrađujemo koncerte u komercijalno važnijim područjima poput Velike Britanije i Njemačke, ali su na naše inzistiranje ipak napravili mjesta za koncert u Zagrebu.