Tito se nije miješao u “Neretvu”, a Sanader je stopirao “Vukovar”

Sutra  i u nedjelju HRT će prikazati dva filma Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi” (1969.) i “Libertas” (2006.). Prvi kao najuspješniji film nekadašnje jugoslavenske kinematografije, no ovoga puta ponovno aktualiziran nakon što ga je moskovski filmski festival nedavno uvrstio među deset najboljih ratnih filmova, s kojima će ponovno krenuti u redistribuciju po svijetu. Velika je to satisfakcija redatelju čiji film živi i dvadeset godina nakon raspada zemlje s kojom je bio poistovjećivan, ali nema nikakve dileme da film ima velike kvalitete izvan onodobnoga društvenog konteksta. Za “Libertas”, pak, Bulajiću je drago što će ga HRT prikazati u izvornom obliku, a ne kao seriju jer kao takav nije ni smišljen.

- „Neretva“ je na određen način postala fatalna za ovdašnju kinematografiju - kaže Bulajić. - „Neretva“ je prikazana u gotovo svim zemljama svijeta, s oko 550 milijuna gledatelja! To je jedan od najgledanijih europskih filmova u zadnjih 30-40 godina. Od prihoda „Neretve“ nabavljeni su novi tonski uređaji u Jadran filmu, obnovljen je laboratorij, atelje, to je od čiste zarade. No, kada je nakon „Neretve“ zavladalo ludilo partizanskih filmova po Jugoslaviji, snimljena je „Užička republika“ koja je bila skuplja od „Neretve“, „Sutjeska“ također, nijedan od ta dva filma nisu prešli granicu zemlje. To su bili strahoviti financijski gubici.

Obično se govori kako ste vi financije i sve ostalo rješavali izravno s Titom...

- Ma, ni govora. Tri moćna strana partnera plaćali su sve te ogromne honorare za Yula Brynera, Wellesa i druge svjetske glumce, mislim da je naša strana samo platila Sergeja Bondarčuka. Kasnije je, za usporedbu, u „Sutjesci“ Richarda Burtona platila savezna vlada. Te priče o Titu, o njegovoj brizi o filmu, to je sve bezveze. On se petljao u film nije. Došao je u Jadran film pogledati film i nije dao nijednu primjedbu. Jednom je, kad je pročitao scenarij, jer sam mu gao prethodno poslao, imao primjedbu za jednu scenu i tu sam rekao: "U redu, to ćemo riješiti“. Ali film je doslovno onakav kakav sam htio. I danas, nakon četrdeset godina, potpisujem svaki njegov kadar.

Kako su nastajali takvi spektakli? Smatra se da ih je režim poticao kako bi dizao spomenike samome sebi.

- Ne, ne, „Neretva“ je savršeno moja ideja. Nitko mene nije zvao i rekao da napravim „Neretvu“. „Neretva“  je potekla tako što sam slušao od nekih ljudi priče o ranjenicima, tifusarima, o cijelom tom putu, to je bio moj osobni odnos prema ratu i ljudima. Tako je krenulo, a kasnije je, naravno,  dobila društvenu potporu. No, nije ništa bilo forsirano da se to mora snimiti.      

Iskreno, jeste li kod izbora tema za „Kozaru“ i „Neretvu“ ipak pomalo kalkulirali?

- A, pa normalna stvar. Svaki je od takvih filmova bio podržavan, samo je problem u tome što su mnogi podržavani pogrešno. 

Vrlo je zanimljivo što je Picasso radio plakat za "Neretvu". Odakle ta veza?

-  U Monte Carlu se prikazivao moj film “Skopje 63”. Predsjednik žirija bio je francuski akademik Marcel Achard, koji je za vrijeme festivala stanovao kod svog prijatelja Picassa. Kad je vidio “Skopje 63”, donio je kopiju Picassu i pokazao u njegovu studiju. Završio je festival, dobio sam Grand Prix “Zlatna nimfa” i nagradu kritike, Picasso je došao na završnu svečanost, čestitao mi i pozdravio se s okupljenim autorima. Nekoliko godina poslije Picassovom sam agentu u Parizu predložio da zamoli Picassa da napravi plakat za film. On ga je obavijestio o toj molbi i Picasso je rekao da prethodno želi vidjeti sat i pol-dva filma. Poslao sam mu po šefu propagande Jadran filma Nikoli Popoviću i petnaest dana nakon toga dobili smo potvrdu da će Picasso napraviti plakat, da će uzeti dio iz njegova djela Sabinjanke, zatražio je samo da sliku presvučemo crvenom bojom. Zabrinut s Jadran filmom koliki će biti honorar, hoćemo li uopće moći skupiti toliki novac, agent je javio da Picasso ne traži nikakav honorar, da je to njegov dar meni. Zauzvrat sam mu poslao dvanaest boca vina od Makedonije do Slovenije. Nikada ga poslije nisam sreo, osim na onoj večeri u Monte Carlu. Uputio sam se jednom k njemu, ali on je upravo tih dana, već teško bolestan, odvezen u kliniku u Parizu. Nevjerojatna priča.    

Nema pravog velikog filma o Domovinskom ratu. Vi ste pokušali nekoliko puta; početkom devedesetih kada ste željeli raditi film o četvorici pilota koji su bojlerima napunjenima s čavlima bombardirali srpsku vojsku, pa i prije nekoliko godina kada vam je iz samoga vrha države signalizirano da pripremite film o Vukovaru, pa je to odjednom palo u drugi plan.  

- Bilo je ljudi koji nisu htjeli, bilo je jakih klanova koji su onemogućili nekoliko bitnih autora da realiziraju filmove, među kojima i mene.

Je li točno da ste tijekom priprema za realizaciju filma „Vukovar“ imali prvo dogovor, a onda razilaženje sa Sanaderom?

- Da, ali ne bih o tome.

Je li on stopirao realizaciju filma o Vukovaru?

- Da. U stvari, film su eliminirali neki njemu bliski, koji godinama ruju po hrvatskom filmu. Sada kada je Sanader u Salzburgu ne bih o tome više niti jednu riječ.

I napokon, snimate li “Vukovar” ili ne?

– Snimam, savršeno pripremljen. Scenarij koji smo napisali Mirko Kovač, Paolo Finn, talijanski dramaturg, i ja prati i nekoliko izuzetno pozitivnih stručnih recenzija istaknutih hrvatskih književnika i sineasta.

Hoćete li “Vukovar” internacionalizirati kao neke svoje ranije filmove?

– Teško, jer s naše strane nemam adekvatnu producentsku pratnju.

Ipak, “Libertas” je bio veća međunarodna koprodukcija?

– Da, snimljen uz velike teškoće, što ne bih rado ponovio.

A sponzori?

– Ako mislite na državu, to bi bilo sasvim razumljivo, ali sumnjam da bi veoma obogaćeni tajkuni sufinancirali neki hrvatski film, pa tako ni film o Vukovaru.