U zadnje je vrijeme sve više knjiga koje nas vraćaju u poslijeratnu Jugoslaviju. Pišu ih uglavnom djeca onih koji su prošli kroz pakao rata, ali i izgradnju socijalističkog društva. Jedno je takvo dijete Adriana Altaras. No sve je prije nego tipično dijete.
Rođena je 1960. u Zagrebu u židovskoj obitelji liječnika za kojeg legenda kaže da je u Drvaru spasio (zapravo popravio) Titove naočale i time presudno utjecao na neuspjeh njemačke ofenzive. Obitelj uspijeva pobjeći od socijalizma, a Adriana se isprva školuje kod tete u Italiji, a zatim se pridružila roditeljima u Njemačkoj. Ondje i danas živi i radi kao glumica i redateljica. Svoj život opisuje u knjizi “Titove naočale” koju je podnaslovila “Povijest moje naporne obitelji” (Mozaik knjiga, urednik Zoran Maljković, prijevod Branka Grubić, 119 kuna), ali čini to bez ikakve patetike, sa sjajnim smislom za humor. Sama priznaje da nije bilo mnogo razloga za smijeh, ali taj pomalo ciničan prikaz ljudi koji su joj najbliži, onih za koje ima najdublje emocije, glavni je adut knjige i autoričina stila. Tako ona bez ikakvih ograda piše o ocu koji reda ljubavnice i majci koja to stoički podnosi. Piše o njihovim karijerama, očekivanjima, strahovima...
Život je zapravo vraća u tu obiteljsku prošlost; put počinje u trenutku kada mora nakon smrti roditelja raščistiti njihove stanove, pobacati u smeće nakupine prošlosti, ono što su skupljali godinama. U tim će starim papirima ona pronaći i nekoga tko joj je možda polubrat, ali i jasne tragove koji obrazlažu zašto ne želi krenuti u potragu za njim. Važan je dio priče i pokušaj da od nove države dobije povrat oduzete imovine, gdje se susreće s hrvatskim birokratima. Teško je to shvatiti njemačkoj glumici koja je nekad bila zagrebačka djevojčica. Teško je danas bilo kome normalnom na ovome svijetu shvatiti kako su plinske komore gutale čitave obitelji. Ali zato ova sjajno napisana knjiga otvara uvid u to koliko je bilo teško generacijama koje su došle nakon toga; onima koji su imali preživjele, ali i onima koji su imali samo popis članova obitelji koji su zauvijek nestali. Sama autorica kaže da su to odjeci njenih židovskih neuroza, onih koje njen suprug i dva sina stoički podnose, onih kojima ona na čitateljevo lice mami osmijeh, ali i budi u njemu brojna pitanja.