Tjerali su zle duhe i Turke, a danas štite živu hrvatsku tradiciju

U vrijeme pusta, od 17. siječnja, izlet riječkim zaleđem u slučaju susreta sa zvončarima nadrealno je iskustvo. Zaglušujuća buka zvona, treštanje trublji, bubnjeva, harmonika, posvemašnje komešanje, prestravljena lica djece, zadivljene žene očiju prikovanih za životinjskom kožom maskiranu mušku snagu. Magijski pokreti prožeti starom ali živom tradicijom. Opći je to dojam koji nosi svatko tko je proteklog vikenda posjetio Čavle gdje je u sklopu EPK 2020. oko petsto zvončara udružilo snage u Zvončarskoj simfoniji aktivirajući polemiku koja je skupina žešća. No nije to bilo samo sudjelovanje u pusnom urnebesu. U pitanju je ozbiljna tradicijska uloga koju njeni nositelji žive čemu u prilog ide i nedavna medijska buka koja se digla zbog svojevrsnog kršenja “autorskih prava”, tzv. falših ili glumljenih zvončara koji su nas predstavili na sajmu u Berlinu.

– Kod zvončar se rodiš i kod zvončar umreš, a zvoniš dokle moreš hodit – kažu nam pravi zvončari koji nerijetko tijekom pusta, ne bi li izvršili sve svoje obveze, na pravim poslovima uzimaju godišnje odmore.

Zvono tjera uroke pod zemlju

Potvrđuje to i dr. sc. Lidija Nikočević, autorica knjige “Zvončari i njihovi odjeci”, po kojoj zvončari nisu maškare, nego kulturni fenomen. Povijesni izvori kažu da je u pitanju višestoljetna tradicija. Vezani su za stočarske krajeve, što odražava i njihova oprema, a prvobitna zadaća bila im je tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa.

Uz zvončare se vežu dvije legende. Jedna kaže da su se pastiri u proljeće odijevali u životinjske kože i kravljim zvoncima pokušavali odvratiti zle sile od svojeg stada. Vjerovalo se da zvonjenjem uroke ukapaju duboko u zemlju i od tada je zvono njihov integralni dio. Druga pak legenda vraća nas u doba Turaka kada su pastiri navodno pokušali turski napad spriječiti zastrašivanjem pa su navukli krvave glave stoke i kože te tako strašni stali pred neprijatelja. Demonskog izgleda, neljudskom bukom otjerali su Turke koji do tada nisu sreli takvu grozotu.

Današnji zvončari ne tjeraju zle sile, ali štite tradiciju. Posljednjih desetljeća izgled i običaji su im se mijenjali, a prvi pisani podaci o ozbiljnijem začetku zvončarskog društva poput današnje najbrojnije Udruge halubajskih zvončara, sežu u 1860. godinu. Tada je devet Halubajaca iz sela Marčelji od ljevaonice u Mariboru naručilo devet zvona od sedam do devet litara. Tadašnji halubajski zvončari na ophodima su u pratnji vodili “medveda”, “vraga” i “tata” koji je za prolaska povorke krao po kućama. Danas više nema “tata”, opanke su zamijenili visokim radničkim cipelama, a o pojasu im je špagom privezano zvono od deset litara. Imaju poseban kod ponašanja, a jedna od odrednica je: “zvončar more pit, ma se ne napit”. I dalje nose maske, ali strašnije su nego prije i s većim jezičinama. Svaka je autorsko djelo samog zvončara. Izrađuje je od žičanih kostura, gipsanih zuba, kartona, kostiju, ovčjih, kravljih pa i veprovih koža... neke od njih imaju i po osam do dvanaest kilograma. I upravo zoomorfne maske razlikuju ih od ostalih zvončara. Naime, halubajski zvončari ostali su pošteđeni zabrane nošenja maski jer su između dva rata ostali u Kraljevini Jugoslaviji. Oni pak zvončari čija su sela Rapalskim ugovorom 1920. završila u Kraljevini Italiji, u kojoj je nošenje maske bilo zabranjeno, doskočili su joj izradom krabujoznica – šešira ukrašenih cvijećem od krep-papira kakve nose i danas.

Prema dr. sc. Lidiji Nikočević, ovisno o kontinuitetu postojanja, izgledu i načinu kretanja, danas postoje tri osnovne podjele: zvončari s jednim velikim zvonom i maskom na glavi (Halubajski zvončari), zvončari s cvjetnim oglavljima i trima zvonima (Brežanski, Brgujski, Frlanski, Mučićevi, Rukavački, Zvonejski te zvončari Korenskog i Vlahova Brega), zvončari s oglavljima s raznobojnim papirnatim trakama i trima zvonima (Žejanski i Munski zvončari). Sve vrste tijekom ophoda kreću se lagano teturajući, sudarajući se bokovima u određenom ritmu. Vrhunac nastaje za dolaska na određenu lokaciju, recimo u centar sela, na kojoj se zbijaju u formaciju koncentrične kružnice i licima okrenutim prema van udaraju zvonima iz petnih žila.

Zvončara ima od 20 do 30 u grupi. Halubajska grupa ima ih i znatno više. Svima je zajedničko da su ogrnuti ovčjom kožom i da oko struka imaju zvona, uglavnom tri, dok samo jedno veliko zvono imaju već zvončari Halubja (istočni dio Kastavštine). U ruci nose kijaču, štapbaltu ili bačuku – stilizirani buzdovan, a dnevno prijeđu i 20 km. Dodamo li tome težinu opreme koju nose, jasno je da je dobra kondicija imperativ za zvončara, a tu je i njihov moto “krepat ma ne molat” (nema stajanja) kojem ne treba dodatna disertacija.

U vrijeme Austro-Ugarske Monarhije mladići iz Kastavštine pretežito su služili vojsku u mornarici. Tu se krije odgovor i na pitanje zašto zvončari u zaleđu Rijeke nose mornarsku majicu. Mladići su, noseći je, dokazivali da su odslužili vojsku i da su spremni za brak.

Nema mjesta za žene

U ophodu sudjeluju samo muškarci, za koje je to nekoć bio inicijacijski obred. U današnje vrijeme imamo i miće (male) zvončare koji mogu sudjelovati, ali žene nikako.

Pokladne svečanosti kulminiraju na sam Pust (26. veljače), paljenjem pusta krivog za zlo koje se dogodilo te godine. No tu se krije još jedna razlika među zvončarskim grupama jer jedne smatraju da se zvona ne trebaju čuti izvan pusta, a drugi se rado pokazuju zainteresiranima i izvan svog kraja.

Važnost zvončara dodatno je naglasio UNESCO 2009. godine uvrstivši ophode zvončara na Kastavštini na svoju listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Do tog priznanja uvelike je dovelo upravo istraživanje dr. sc. Lidije Nikočević koja je pojasnila i koje potencijalne zamke sa sobom nosi ta međunarodna afirmacija.

– Najpozitivnija posljedica je drastična promjena poimanja zvončara u zajednici. Nekoć su smatrani marginalnom, gotovo primitivnom pojavom koja nikako ne spada u elitnu kulturu, a sada su dobili svoje mjesto i vrednovanje. Istovremeno su mnogi kulturni djelatnici, pa i lokalna administracija, ocijenili da nakon proglašenja UNESCO-ove zaštite sada s time nešto moraju raditi, a protagonisti tih običaja opravdano se pitaju kome taj običaj pripada i tko se njime treba baviti. Kad se nešto proglasi kulturnom baštinom, onda se javlja težnja da se to “okameni”, zamrzne u vremenu, ali tako nestaje spontanost toliko karakteristična za zvončare – rekla je upozoravajući da su oni živa tradicija što moraju i ostati.