Tko bi nekada, u doba euforije zbog uspjeha vatrenih još tamo 1998., mogao i pomisliti da će Davor Šuker biti glavni negativac u hrvatskom dokumentarnom filmu. A upravo je to postao najveći hrvatski golgeter svih vremena u dokumentarnom filmu “Treći” novinara i filmskog kritičara Večernjeg lista Arsena Oremovića koji je sinoć prikazan na ZagrebDoxu u regionalnoj konkurenciji.
Film “Treći” govori o mračnoj strani sporta u nekad trećoj svjetskoj nogometnoj velesili, a sam je Šuker, kao glavni lik, zapravo u paradoksalnoj situaciji.
Bez njega Hrvatska ne bi nikada osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, no danas je on jedan od glavnih krivaca što je domaći nogomet u kaljuži. On je zapravo sam sebi antipod – junak sa svojom snažnom tamnom stranom. Naravno, kad se govori o nogometu, onda svi upiru prstom u Zdravka Mamića, no Oremović je zgodno prepoznao da je Šukerova priča intrigantnija.
Ipak, kroz 70 minuta filma nije preskočio prikazati ni ostale najvažnije aktere Hrvatskog nogometnog saveza.
Uzeo mobitel novinaru
Spretnom montažom Oremović Šukera često ostavlja začuđenoga, bez riječi, nedorečenoga, neodlučnoga... S pogledom u daljinu, prvi čovjek HNS-a jednostavno nema odgovora na najjednostavnija pitanja poput – a gdje će sada trenirati rekreativci? Što s običnim ljudima koji vole sport jer ih vi profesionalci tjerate s igrališta? Čovjek se naprosto pita je li to taj isti Šuker koji je pred protivničkim vratarima tako nemilosrdno zabijao golove i pokazivao zastrašujuću odlučnost. I čije su plakate klinci lijepili iznad svojih kreveta, sanjajući kako nekim čudom, u posljednjim minutama, postiže gol protiv Francuske u polufinalu 1998. i vodi nas u produžetke.
Negdje na polovici filma odvija se vjerojatno i najzabavniji trenutak kada u prostorijama HNS-a Šuker “mazne” mobitel novinaru Indexa. Nevjerojatan je to kleptomanski trenutak, podsjeća na legendarno snimku iz filma “Novo, novo vrijeme” Igora Mirkovića kad je Borislav Škegro maznuo bocu rakije sa stola (za koju je kasnije tvrdio da je njegova).
Gledajući u cjelini, “Treći” je vrlo gledljiv i pitak kolaž nogometnih sličica iz posljednjih 30-ak godina. Prošaran je zanimljivim arhivskim materijalima i izvacima iz predstave “U plavom podrumu” u kojoj Zlatko Vitez paradira sa svim onim stereotipima o velikoj nogometnoj naciji koje, valjda, slušamo za većinom stolova po birtijama nakon dva-tri piva.
Šimunićev ispad
Vitez u jednom trenutku, kroz razgovor, opravdava i Šimunićev ispad na Maksimiru kada je zbog pokliča “za dom” morao okončati nogometnu karijeru: glumac drži da Šimunić nije zgriješio jer je tako nešto u njegovoj Australiji kao dobar dan. Pa je ispričao i zgodu o nogometašu Marku Viduki koji, kada je s Croatijom gostovao u Beogradu protiv Partizana, ostao začuđen što su im vikali: “Ustaše, ustaše!” Poslije se Vitezu izjadao kako je očekivao uvrede, a kad mu je Vitez napomenuo da je “čašćenje” uzvicima “ustaše” uvreda uzvratio je: “Moj bi mi ujak u Australiji uvijek dao 100 dolara kad bih rekao da sam ustaša i dušom i tijelom!”
Oremovićev “Treći” zapravo vrvi paradoksima hrvatskog nogometa, poput onoga kad je Dinamo pred izbore agitirao za HDZ iako prima novac iz grada čiji proračun donosi SDP, a šef HDZ-a je deklarirani hajdukovac.
Film ostavlja dojam neugode i mučnine što živimo u društvu u kojemu sve zasluge za sportske uspjehe prisvajaju političari i nekoliko ljudi u nogometnom biznisu. Na trenutke tek bljesne ponos zbog uspjeha vatrenih ili s usana nahrupi domoljubni poklič nakon kadrova makljaže na Maksimiru 1990. kada je Zvone Boban udario policajca. Taj isti Boban, koji je bio kapetan vatrenih 1998., sada je u prilično drukčijoj situaciji od Šukera: na udaru je HDZ-ovaca nakon što je kritizirao tu stranku.
Tko bi 98. mislio da će Večernji list biti glasilo SDP?