Kontra Čehova napisao je Damir Karakaš svoj \"Snajper\". Kod Čehova, naime, puška koja visi na zidu u prvom činu u trećem mora opaliti. Kod Karakaša snajper je stalno tu, štoviše na samom kraju predstave završi u rukama nekog u publici (na premijeri u ZKM-u točno u rukama potpisnice ovih redaka). Jaka je to simbolika kojom autor i redateljica Franka Perković sve pitaju: tko će imati hrabrosti povući okidač? Učiniti prvi korak ka promjeni?
Karakaš nam \"Snajperom\" u lice baca činjenicu kojom se još nitkko u ovom društvu nije pozabavio. Djeca rata danas su odrasli ljudi, spremni na neke svoje snove, vlastite laži, uništeni situacijom u kojoj žive. Njihovi roditelji davno su pali, što od metaka i granata, što od PTSP-a. Sinovi lažu o očevima, pričaju bajke o ratnim junacima, dom prepričaju scene iz filmova (\"Lovac na jelene\" priča je ocu koji lovi snajperom). Te su laži njihov način opstanka.
Baš su takvi junaci \"Snajpera\", mladi par koji čeka odlazak u neki svoj izmaštani svijet (Karakašev Pariz, ali onaj u kojem kao da je sve, pa i najbolji kebab, na krivom mjestu) u kojem će živjeti sretno, u idili odgajati dijete koje čekaju. Naravno, te sreće nema, idila ne postoji. I Student koji je isprva žrtva, na kraju je tek još jedan u nizu svih nas. Nas koji se zgražavamo nad činjenicom do kuda je došla stvarnost oko nas, posebno kada se s radija čuje vijest o ženi koja se na očevom grobu raznijela bombom zbog otkaza u kafiću HRT-a, nas koji nismo u stanju ništa poduzeti.
\"Snajper\" se igra u maloj dvorani, glumci se zarobljeni publikom; scena (Siniša Ilić) je najofucaniji stan, kostimi (Doris Kristić) s mladih na ulici oko nas, glazba (Alen i Nenad Sinkauz) do savršensva neprimjetna. Jak i uznemirujući tekst (prošao je i kroz ruke dramaturga Gorana Ferčeca) ovdje je u rukama mladih glumaca: Vedran Živolić je uvjerljiv do boli, uz doličnu podršku Hrvojke Begović i Frane Maškovića.
Ukratko odličan početak nove sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojem iznenađenje nije ni Mirjana Karanović u premijernoj publici.