Nikola Listeš, karikaturist i strip-crtač, danas se čitateljima Strip revije predstavlja karikaturalnom svemirskom pričom “Scando”. Čitatelji Večernjakove Strip revije Listeša dobro poznaju kao autora Gladijatora Pegule, a ljubitelji dnevnopolitičke karikature znaju ga po “Sedmom osjetilu”, rubrici koju već 20-ak godina redovito objavljuje u Hrvatskom slovu, marno bilježeći političku zbilju britko je ironizirajući. Za svoje karikature Listeš je dobio čak 56 međunarodnih nagrada, a peterostruki je dobitnik Oskarike, svojevrsnog Oscara za karikaturu, godišnje nagrade Hrvatskog društva karikaturista. S najnagrađivanijim karikaturistom u Hrvatskoj razgovarali smo u Kaštel Sućurcu, u kojem živi i radi.
Scando je strip koji ste nacrtali još 1982. godine, kao 22-godišnjak, međutim njegova vrijednost nije okrznuta zubom vremena, čemu svjedoči i današnja ponovna objava. Ipak, nakon toliko vremena, da ga ponovno crtate, što biste promijenili?
Od tada sam evoluirao jer sam radio i realni strip, i dječji, Disneya dvije epizode, a i strip se mijenjao. Da ga sada crtam, sigurno bi drukčije izgledao, ali Scando ima svoju dušu. Kada se nađe na kioscima, vidjet ćemo ima li i prođu, hahaha... Baš me zanimaju reakcije na nešto što sam napravio prije 33 godine.
Bili ste vrlo mlad crtač. Kada ste se uopće počeli baviti crtanjem i karikaturom?
Počeo sam crtati karikature kao 10-godišnje dijete, a s 13 godina sam prvu objavio. Srećko Puntarić i ja smo debitirali u SN reviji. Puntarić, koji objavljuje u Večernjem listu, već mi je tada bio odličan, kao i sad.
Što još radite osim što crtate političke karikature koje u Hrvatskom slovu izlaze svakog tjedna?
Crtam stripove, a sudjelujem na međunarodnim natječajima karikature, recimo na 10-ak mjesečno.
Znači godišnje sudjelujete na oko 120 natječaja. Čini mi se jako puno. Kada stižete osmisliti sve karikature i nacrtati ih?
Čim pročitam temu, ako mi se poklopi, sve ide brzo, a ako ne, nikom ništa. Ili kliknem odmah i crtam ili nikom ništa. Ideju ili imate ili nemate pa se tom temom i ne treba baviti i gubiti vrijeme. Što se tiče stripa, tu mi ideja ne manjka.
Najnagrađivaniji ste hrvatski karikaturist s 56 međunarodnih nagrada. Koju biste izdvojili?
Nije to ništa, na svijetu ima karikaturista koji su dobili više od 100 ili čak 110 nagrada. Izdvojio bih ipak Grand prix Koreje, premda je svaki festival priznanje jer dođe oko 10.000 radova. Ipak, moram reći da je najveća čast dobiti Oskariku, koju vam daje Hrvatsko društvo karikaturista. Imamo plan bodovanja i da bi dobio Oskariku, moraš osvojiti bar 5-6 međunarodnih festivala. Eto, meni je to pošlo za rukom prošle i pretprošle godine te još tri puta.
Je li još neki karikaturist uspio osvojiti toliko Oskarika?
Nije. Primjerice, Davor Štambuk ima jednu, Oto Reisinger ju je dva puta osvojio, ali nije ni sudjelovao na brojnim festivalima jer je radio dnevne političke karikature.
I vi ih radite. Izjavili ste da vam je najveća inspiracija dnevnik?
Istina. Iako bih ja to sad korigirao jer prijeti opasnost da će mi političari preuzeti posao. Nije lako raditi karikaturu u okolnostima kada je stvarnost karikaturalna. Ja uopće nemam potrebu za nekim velikim razmišljanjima. Jednostavno, nacrtam stvari onakve kakve jesu i ljudi se smiju.
Tko vas najviše inspirira na hrvatskoj političkoj sceni?
Mesić mi je bio velika inspiracija i dobro sam ga crtao, a evo, možda se vrati u dnevnu politiku. Taman sam odlično skinuo Karamarka, a on je otišao, lik Plenkovića još nisam počeo crtati. Crtam Milanovića. Petrova mi se ne da skidati, mislim da se on neće dugo zadržati...
Koliko ima prostora u Hrvatskoj za političku karikaturu?
Nema ga mnogo. Joško Marušić radi sigurno 40 godina za Slobodnu Dalmaciju, Srećko Puntarić za Večernji list, Nik Titanic za 24 sata. Ja sam u tjedniku Hrvatsko slovo. Nitko drugi nema prostor, a karikaturista u Hrvatskoj je stotinu. Recimo, u Njemačkoj i Austriji politička karikatura nije na zadnjoj, već na naslovnici, a oko nje je tekst. Naš vrhunski karikaturist Petar Pismestrović radi za Kleine Zeitung i svakoga im dana crta naslovnicu. Što bih ja dao za takav posao?!
A što se tiče stripa, kakva je situacija u Hrvatskoj?
A što ja znam. Francuska, Belgija to je tržište stripa. Naši mogu raditi na tuđe scenarije, a ja na to ne pristajem jer je to iznajmljivanje ruke crtača. Ja sam i u stripu i u karikaturi, sve sam izmislio i nacrtao. Radio sam Dioklecijančiće, jedini strip o Dioklecijanovoj palači, Super Hrvoja, jedini strip o Domovinskom ratu koji je, nažalost, imao samo nulti broj iako su reakcije publike bile dobre. Za Večernjakovu Strip reviju jedno godinu dana sam crtao Gladijatora Pegulu. Riječ je o gladijatorima našeg doba, taj ciklus smo završili. Ovo što je Večernjak pokrenuo u vezi sa stripom to je prejako i nije uobičajeno. Stvarno bih volio da to potraje.
Nije mi jasno kako je moguće da unatoč tolikim radovima i nagradama hrvatska javnost za vas gotovo i ne zna, a među 10 ste najboljih svjetskih karikaturista?
Kada sam primao petu Oskariku u Klovićevim dvorima, što nikad nikome nije pošlo za rukom, cijelo Društvo karikaturista došlo mi je čestitati, ali nije bilo nijednog novinara. Svi su bili na prosvjedu za nastavak kurikularne reforme. To nije moj problem, ja i dalje crtam, a ako će me netko pratiti, neka prati, ako neće, ne mora.
Može li se živjeti od crtanja?
Teško jer skačete s jednog projekta na drugi, stalno morate tražiti poslove, nema kontinuiteta. Da je tu neka lova, vjerojatno bi Todorić crtao stripove.
Na koje teme ste osvajali međunarodne nagrade?
U Iranu sam dobio zlato na temu kompleksnost grada. Nacrtao sam gradove križaljke, odnosno nebodere koji su umjesto prozora imali križaljke s brojevima. Po meni je najbolji moja karikatura koja govori baš o vama, odnosno medijima. U Rumunjskoj sam dobio zlato na temu diktatori 21. stoljeća. Ja sam nacrtao antenu. Nijedan medij nije prenio tu karikaturu, a dobio sam zlato.
Mi ćemo je objaviti.
Zašto da ne. Ona je i dalje aktualna. Evo, ja sam sada u vašoj milosti, možete me prikazati kako god hoćete.
Ja ću napisati točno ono što ste mi rekli, ali vi kao politički karikaturist imate većih „diktatorskih“ ovlasti. Možete ironizirati i ismijavati se čemu i kome hoćete.
Jest. Moć medija je velika.