Tomaž Pandur, svjetski je kazališni režiser. Svatko bi trebao čuti što o njemu, njegovim probama i onome što postiže jednim upozoravajućim pogledom govore mladi glumci s kojima je lani u Dubrovniku radio \"Medeju\". Razgovaramo tri dana prije premijere \"Michelangela\" u atmosferi nabijenoj emocijama i neizvjesnošću jer je premijera predstave, koja je ovog ljeta otvorila čuveni Mittelfest u Udinama, zakazana za 1. rujna, zadnji dan intendanture Ane Lederer, nakon mjeseci iščekivanja, a koju su nužno na vlastitoj koži osjetili svi zaposleni u HNK Zagreb. Unatoč tome, razgovor smo počeli daleko od te teme.
Jeste li očekivali toliku buru zbog vaše suradnje sa Severinom? Kao da svi imaju nešto reći o toj temi, a najglasniji su oni koji se pitaju \"što režija estradnog koncerta treba velikom redatelju\"?
Naš projekt spaja sve oblike performativnih umjetnosti od kabarea, mjuzikla, opere, drame, plesa, videa... sve do koncerta. Reakcije više od dvjesto tisuća ljudi, koji su dosad vidjeli projekt \"Dobrodošao u klub\" su sjajne, iskreno mogu reći čak i euforične. Lijep je to osjećaj kad imaš priliku podijeliti svoju umjetnost s najširim krugom ljudi, pogotovo s onima koji ne posjećuju često hramove umjetnosti. Toga se ne treba plašiti, tome se treba veseliti! Ja bih svakom redatelju preporučio tu avanturu. Izlazak iz udobnog svijeta etabliranih je nužan kao i umjetnički izlet u nepoznato... Pogotovo kad imate pred sobom tako složenu i tako talentiranu osobu kao što je Severina. S njom možete otići u bilo koju umjetničku avanturu jer će se ona svugdje odlično snaći. Naš je zajednički projekt prelijepo iskustvo, koje bi svakako želio ponoviti.
Nije li bit umjetnosti u tome da netko dođe na Severinin koncert i onda poželi u teatru vidjeti što to zapravo radi čovjek koji joj je režirao turneju?
Zato Sam Mandes danas režira na Broadwayu, Stephen Daldry postavlja mjuzikle na West Endu, Tom Ford režira koncerte i spotove za Justina Timberlakea, Marina Abramović danas surađuje s Lady Gagom...
...i snimila je scene svog performansa za \"Seks i grad\".
Nitko danas s tim nema problema. Umjetnost uporno traži nove prostore, sadržaje i nove oblike performativnih praksi, nove putove do publike. Svijet zna da samo kultura generira razvoj.
Što je to tako čarobno u Severini? Ovih ste je dana pratili i u Sarajevo što znači da ste i prijatelji, a ne samo poslovni partneri.
Severina je jedan od najuspješnijih i najljepših \"projekata\" ikad stvorenih na ovim prostorima. A naravno iza svake velike priče, velike biografije, velike osobnosti, krije se golemi talent i rad, velika strast i zapanjujuća hrabrost i istodobno luđačka (u najpozitivnijem smislu te riječ), gotovo djetinjasta iskrenost i posvećenost poslu.
Nedjelja, 1. rujna, važan vam je datum. Publika će u HNK premijerno vidjeti \"Michelangela\", a u Laubi zatvara se vaša izložba slika. Moramo se dotaknuti vašeg slikarstva. U vašim režijama toliko je važan taj likovni element, slika koju slažete na pozornici pa sam se uvijek pitala zašto ne snimate filmove. Izložba u Laubi otkrila mi je da je slikarstvo vaš ispušni ventil.
Kad umjetnik na neki način rastopi sebe u umjetničkom djelu i kad nakon toga on sam nestane bez traga, tada je to nevjerojatna poezija. To smatram pravim kazalištem. Ali to je za mene i prava slika – doista prava umjetnost. Zapravo sam u teatar vrlo lagodno došao iz slikarstva. Ono je oduvijek dio mene, samo sam ga dosad ljubomorno čuvao za sebe jer slikar koji ne sumnja u svoje sposobnosti malo postiže, kao što je rekao veliki Leonardo Da Vinci. Slike su sastavni dio mog autorskog rukopisa koji realiziram i u kazalištu. Slikam na platnu, ili na glumcima, razlike zapravo nema.
Novi smisao postojanja
Je li \"Michelangelo\" na neki način zatvaranje kruga vašeg stvaranja u HNK Zagreb, zadnji dio triptiha?
Svaka predstava zatvara neki moj autorski krug. Cijela moja HNK Zagreb trilogija, sve tri predstave, \"Rat i mir\", \"Medeja\" i sada \"Michelangelo\" moraju danas odgovarati na još teža i kompleksnija pitanja nego za njihova nastanka. Moje se predstave pitaju što nam te velike priče znače danas, što će nam značiti sutra. Što nam govore o našem vremenu, o tome kakvi smo danas, sada i ovdje. Mislim, da je psihoanaliza čovječanstva napokon stigla do središta problema, do pojedinca kao temeljne jedinice odgovorne za vlastita ostvarenja, jedinice obitelji, društva i naroda. Tako smo i došli do Michelangela, genijalnog pojedinca, izmučene osobnosti koja utjelovljuje unutarnje konflikte, paradokse i probleme visoke renesanse. S Michelangelom otvaramo teme o čovjeku i Bogu, sudbinska i životna pitanja, društvena i kulturna, umjetnička, filozofska, teološka, kazališna...
Ima li današnja kazališna publika koncentraciju za vaš \"Rat i mir\", zahtjevnu predstavu koja traje dulje od četiri sata?
I vrijeme je u kazalištu relativna kategorija. Sve što uđe u područje teatra biva pretvoreno u nešto novo i drukčije jer je teatar alkemijski proces. Četiri epske Tolstojeve knjige, monumentalna potraga za Zlatim runom, apokalipsa agonije i ekstaze najvećeg umjetnika renesanse – u kazalištu sve biva pretvoreno u jedan jedini umjetnički impuls, u dinamičnu, aktivnu misao, koja traži svog primatelja – gledatelja. Ako je impuls pravi, iskonski, on može trajati vječno, on se zapiše u matricu podsvijesti. Ali da bi se to moglo dogoditi, moramo najprije privući publiku u teatar. To je možda malo lakše velikim imenima i stranim zvijezdama.
Tu ispunjavate sve uvijete. Veliko ime, stranac...
Poanta je da kazalište opravda svoje postajanje, ono se mora razlikovati od sjajnih BBC-jevih serija ili hollywoodskih filmova, a i u tim smo verzijama svi već vidjeli, primjerice, \"Rat i mir\". No, pitanje je što ja poručujem svojom režijom, koje misli, emocije, koje autorske, unikatne impulse šaljem publici. Što je to što korespondira s nama danas i ovdje.
Kada ste spomenuli BBC i Hollywood, zaista smo naviknuli na raskošne inscenacije \"Rata i mira\", uzdišemo nad palačama, saonicama, snijegu, divimo se s kostimima, draguljima, krznu... Vaš smo \"Rat i mir\" gledali na sceni posutoj zemljom, pod jednim jedinim lusterom. Je li to bezvremenost?
Sve se suvišno i nepotrebno u modernom kazalištu mora eliminirati jer kazalište je za mene samo mističan san o hijeroglifu apsolutne istine. To smatram pravim teatrom. Andrej Tarkovski, od kojeg još svakodnevno učim, kaže da se ideja o beskonačnosti ne može iskazati samo riječima, čak ni približno opisati. Ona može biti shvaćena samo kroz umjetnost koja beskonačnost čini dodirljivom.
No za tako postavljen rad u teatru trebaju vam najjači mogući glumci?
U Zagrebu sam sreo nekoliko njih koje bih mogao uzeti sa sobom i raditi s njima bilo gdje u svijetu. To su stalno budni glumci, u svakom trenutku fizički i duhovno \"na straži\". Radeći s njima kontinuirano u posljednje tri godine, krenuli smo zajedno u potragu za novim smislom našeg umjetničkog postojanja. Obilježeni radikalnim, brutalnim društvenim promjenama, koje su bitno utjecale i na naše vlastite živote, promjene u karijerama i evolutivni razvoj. Zajedno smo učili novi scenski vokabular, učili smo novu kulturnu arheologiju i kazališnu genetiku u isto vrijeme.
Glumac Livio Badurina je vaš stalni suradnik i bilo je lijepo čuti kako ste o njemu govorili na predstavljaju nove predstave. Je li on danas ta odlučujuća snaga glumačkog ansambla HNK Zagreb?
On je i više od toga. Livio je raritetna figura u glumačkom svijetu Europe i to prepoznaju bilo gdje da se pojavi. Zato sam i rekao da ga treba jako čuvati, maziti i neprestano hraniti izazovima koji na prvi pogled izgledaju nemogući. Tu se on maestralno snalazi. To je glumac, koji je sposoban najtežu apstrakciju pretvoriti u konkretno. Glumac alkemičar.
Gledajući sa strane ili iz mraka kazališnog gledališta, takva suradnja i tako intenzivan odnos glumac-režiser, glumica-režiser na rubu je toga da bude sadomazohistički? Ima tu puno muke, puno udaraca.
Krleža u romanu \"Na rubu pameti\" tako sjajno govori o tome. On piše: \"...ako netko govori ili slika oštrim nožem, ako hoće da se skalpira, da svuče sa sebe svoju krvavu kožu, ako hoće da izreže svoju utrobu, da zagnjuri prstima u sebe, u svoja crijeva, u svoje tajne, u svoje meso, ako hoće da otkrije sebe, on je tu, mračan i dalek, i s njime niko ne zna što bi. Takav čovjek nema potrebe da svijet gleda po propisu, kada takav čovjek svijet vidi. Ne treba uopće gledati, nego vidjeti, u tome leži čitava tajna čovjeka.\" I to je ujedno najbolji mogući opis toga što vi nazivate sadomazohističkim odnosom glumca i redatelja.
Kako glumce natjerati na takav način rada? Sada očito i ja posežem za bičem, ali ne trebam vama objašnjavati koliko je onih koji su godinama naučili samo slijepo slušati?
Nijedan glumac na svijetu ne sluša slijepo...
Dobar glumac ne sluša slijepo!
To sam i mislio... Za Livija su u Italiji nakon \"Michelangela\" pisali da nije samo moje slikarsko platno nego da je komad mramora i da je on taj koji taj komad mramora pred očima publike pretvara u glinu. Ne može više od toga, a sve je to rezultat jedne ljubavi, energije i misije, ali i inspiracije, koja je uvijek dvosmjerna. Glumci ne mogu bez redatelja i redatelj ne može bez glumaca. Dodajte tomu samo još spremnost da se ide dalje i dublje, a to je pitanje glumačke motivacije i načina na koji redatelj otvara glumački talent, dušu ili srž glumačkog bića kada poseže čak i za onim dijelovima za koje nisu ni znali da ih imaju.
Politika nadvladala struku
U tako postavljenoj priči zapravo ste doktor psihologije, a ne redatelj?
Pa kazalište i jest kraljevski put do nesvjesnoga!
Alma Prica je govoreći o \"Michelangelu\" povukla paralelu i na njegovu rečenicu \"Živim u paklu i slikam slike iz pakla\" rekla \"Mi živimo u kaosu i slikamo slike iz kaosa\". Koliko se taj kaos zbog izbora novog intendanta HNK Zagreb odrazio na vaš rad? Koliko ste ga osjetili?
\"Što uopće netko može da kaže u ovom vremenu koje vjeruje u prodornu i pobjedonosnu snagu nogometne lopte?\" pitao se i Krleža prije skoro sto godina!
Kaos smo osjećali svakodnevno jer se tu radi o monstruoznom obratu teze i nedopustivom odnosu koji jedna država ima prema svojoj prvoj nacionalnoj instituciji, prema teatarskoj kući koja sve to vrijeme tu istu državu zastupa u Europi. Dopustili su si da politika nadvlada struku, da prevladaju uski i niski osobni nesporazumi. Svjetska kazališna struka je svjesna da je intendantici Ani Lederer uspjelo pretvoriti HNK u Zagrebu u europsku prepoznatljivu umjetničku destinaciju, s umjetničko-relevantnim i širokim programom, sređenom produkcijskom platformom i, što je najvažnije, s elaboriranom vizijom razvoja, a izvrsnim planom modernizacije teatra i tako potrebne strukturalne rekonstrukcije. Ovdje o tome nitko ne želi ni razgovarati i tako sam ja postao čovjek koji u Hrvatskoj govori ono što se u Hrvatskoj ne smije javno govoriti. U cijeloj toj situaciji posebno me brine što se uporno uspostavlja paralelni sustav vrijednosti i veliko je pitanje kako uz njega normalno strukturirati kulturnu politiku, a posljedično i – stanje duha.
Rekla bih da ste Vi tu u posebno nezavidnoj poziciji. Niste pozvani da se petljate u naše unutrašnjj proleme, a svaki dan morate raditi s ljudima koji su do grla u tim istim problemima i od njih tražiti kreaciju?
To jest užasno nezahvalno. Imam tu sreću i taj privilegij da sam se tijekom rada u stanju isključiti od vanjskih okolnosti i uči u svoj svijet. Nadam se da sam u taj svoj svijet poveo i svoje suradnike, u taj naš mali homogeni svijet, gdje stanuje ljepota stvaranja i progresivan algoritam mišljenja.
>>Michelangelo je radio slike iz pakla, mi radimo slike iz kaosa