Tomislav Radić: Ne znam ništa veselije od rada s glumcima

– Cijeli trud i muka lijepo su se vratili. Taj smo film snimili još prije dvije godine, pošteno smo ga radili, a onda se još mučili u postprodukciji – kaže Tomislav Radić netom nakon što je njegova „Kotlovina“ dobila Zlatnu arenu i nagradu kritičara Oktavijan za najbolji film ovogodišnjeg pulskog festivala, a usto i nagrade u gotovo svim važnijim kategorijama: za scenarij (Radić), glavnog glumca (Draško Zidar), glavnu glumicu (Mirela Brekalo Popović) i sporednog glumca (Boris Buzančić).

Maksimum slobode

Otkako se 2005. kao redatelj revitalizirao ponajboljim novim hrvatskim filmom „Što je Iva snimila 21. listopada 2003.“, nakon što je u devedesetima s podosta kontroverzi vodio Dramski program HTV-a, Radić se vratio rukopisu kojim se proslavio još u „Živoj istini“ i „Timonu“ početkom sedamdesetih. Radi specifične, naoko poludokumentarističke filmove koji se ne bave velikim temama i likovima, nego malim, svakodnevnim karakterima i jako dobro pogađa sitne životne međuprostore u kojima egzistira većina stvarnih ljudi:

– Meni se time lakše baviti nego drugim stvarima – kaže Radić, čiji nagrađeni film govori o velikom obiteljskom susretu koji jedan izletnički dan uz kotlovinu pretvara u buran događaj: – Nisam za velike teme. Još su mi davno u kazalištu govorili: „Ah, ti si stručnjak za komorne situacije.“ Ne znam ništa što je veselije i bolje nego raditi s glumcima.

Vrlo je indikativno da je „Kotlovina“, osim za film i scenarij, dobila Zlatne arene u tri od četiri glumačke kategorije, pri čemu je nagrađeni Boris Buzančić doista fenomenalno prirodan. Do koje su mjere dijalozi napisani, a koliko ste dopustili glumcima da sami govore iz svojih likova?

– I jedno i drugo. To su hrvatski glumci, znate. Oni su navikli na disciplinu čitanja teksta. I prvi je dobar znak kada vam glumci nakon čitanja čestitaju na tekstu. To znači da sam uspio napisati tako da to njima „sjedi“, zvuči prirodno. Nisam morao nikoga tjerati da uči tekst ili da ga pamti. Na probama smo dolazili do takvih rješenja koja su meni valjala, a to jesu li oni improvizirali više ili manje, na to gotovo i ne znam odgovoriti točno. Jer dobra gluma zahtijeva maksimum slobode unutar dogovora o liku. Ako sam ja Hamlet, onda on govori kao ja, onda se kao takav čudim, mislim, volim, mrzim... Ako to ne mogu, onda nisam glumac i onda to ne radim. Kad već govorimo o Borisu, on dobije tako malo elemenata, a napravi čudo.

Dvije tisućite su u vašoj karijeri poprilično blistave, ali devedesete su bile godine kada kada ste morali otrpjeti mnoge udarce jer ste bili urednik Dramskog programa u vrijeme „Olujnih tišina“, „Moje kućice, moje slobodice“, općenito u vrijeme vrlo povišenih stanja, pa i kod vas. Kako danas gledate na sve to i na sliku kroz koju su vas doživljavali?

– A to kako sam bio doživljavan, gore-dolje... Ali to su bile ključne godine naše zemlje. Rat je uvijek nešto strašno, ovaj naš je bio nešto posebno strašno. I onda u traumi rata i svega ostaloga što se događalo, u toj općoj uzrujanosti živjeli smo i ja i svi oko mene. Svi smo bili u povišenoj atmosferi i tako smo proživjeli deset godina. Sjećam se Borisa Buzančića koji je čekao Franju Tuđmana da ga izvede na prozor na Trgu bana Jelačića, kada je Franjo došao i rekao: „Imamo Hrvatsku!“ Boris je u to vrijeme bio gradonačelnik Zagreba, glumac koji je iz svoje profesije otišao u nešto posve drukčije. Mnogi su od nas tada bili nešto drugo. Još uvijek ne mogu pravim riječima rezimirati to razdoblje.

Vjetar u leđa za HTV

Imate li u planu sljedeći projekt?

– Planiram na temelju ovih likova napraviti TV-seriju o likovima iz „Kotlovine“, ali ne što je poslije bilo, nego još neke druge priče o tim ljudima. Na primjer, u jednoj epizodi Suzana Nikolić pravi štrudl, a Boris Buzančić sa strane to gleda, u drugoj će priči Draško Zidar imati problem sa zdravljem i ležati u bolnici.

To je već dogovoreno s HRT-om?

– Predao sam scenarij, sad još čekam da se oni očituju. Nadam se da je ovaj uspjeh dobar vjetar u leđa.