Čak i oni koji ne čitaju romane, kamoli pjesme, a kazalište izbjegavaju čuli su ime – Tomislav Zajec. On je i pjesnik i romanopisac i dramatičar, vlasnik pet Nagrada “Marin Držić”, predavač na ADU, ali i autor dramatizacije romana Kristiana Novaka “Črna mati zemla”, dakle, uz redateljicu glavni “krivac” za najveći aktualni hit hrvatskog teatra. A ove subote, također na sceni ZKM-a, praizvest će se njegova drama “Ono što nedostaje”.
Jeste li zadovoljni pripremama?
Veliko je uzbuđenje i velika radost jer ovo mi je prva suradnja sa Selmom Spahić koja režira komad. Napisan je prije nekoliko godina...
Riječ je o drami za koju ste osvojili Nagradu “Marin Držić” za 2014. godinu?
Da. Sada imam dovoljan odmak od teksta, a Selma je redateljica koja želi uključenost autora, tako da smo radu na ovoj predstavi pristupili kao svojevrsnom autorskom projektu.
Vi ste dakle autor koji dopušta redateljsko ulaženje u tekst?
Ne samo da dopuštam, nego se tome i najviše veselim. Kazalište je, iz pozicije pisca, bez takve vrste uključivosti slabo, loše funkcionira. Mislim da je dramski tekst tek pretpostavka za izvedbu, izrazito otvoren i podložan svim mogućim interpretacijama. Ne samo redateljskim. Ono što su glumci nudili i predlagali u radu na predstavi bila su glumačka, ali i dramaturška rješenja. Tako moj tekst postaje živi mehanizam koji može doći do svog punog potencijala.
Koliko ja znam, jako malo autora tako razmišlja. Češći su oni koji drže do “svetosti” teksta, primjerice Ranko Marinković koji nije dopuštao da se iz “Glorije” makne ijedan zarez.
Različiti autori različito razmišljaju, ali ja nemam potrebu zadržati “svetost” dramskog teksta. No, imam tu potrebu u romanu. Tu sam puno striktniji. Na dramski tekst gledam kao na prostor potpune otvorenosti.
U ovoj drami otvarate neke teme kojima se hrvatsko kazalište ne bavi, počevši od mladenačkog otkrivanja seksualnosti.
Bilo je zanimljivo na tribini koju je ZKM organizirao uoči premijere, a koja je otkrivala queer identitete u hrvatskom kazalištu. Čak je i meni bilo interesantno vidjeti kako se malo pisalo o tome. Ja volim pisati iz prostora otvaranja tema koje su zapostavljene pa sam u tom kontekstu otvorio i priču jednog od glavnih junaka ove drame. S druge pak strane jako volim umreženost priča u komadu i zato ovdje imamo i dvije sestre koje se, svaka na svoj način, nose s gubitkom majke koju nisu ni poznavale jer ih je ostavila kao djevojčice.
Iz svega onog što sam pročitala o drami jako mi se sviđaju usporedbe intime s osvajanjem Mount Everesta.
Mount Everest je ovdje prostor koji balansira između činjenice i metafore. To je prostor teške osvojivosti, gdje smo stalno između života i smrti i u kojem moramo donijeti odluke za koje nismo sigurni. Meni je Mount Everest topus koji me zanima godinama i bilo mi je jako zanimljivo kako je Selma iz jedne rečenice u samom tekstu izvukla čitav vizualni identitet drame. A kada je ona to učinila, onda smo i dramaturški počeli više koristiti tu metaforu.
Kada se pogleda vaša biografija, brojke su zanimljive: tri zbirke pjesama, četiri romana, pet Nagrada “Marin Držić”, devet drama. Je li vam izvedbena umjetnost najizazovnija?
Tu sam u krizi identiteta. U ovom trenutku rekao bih da sam dramski pisac, ali prije pola godine, kada mi je izašla zbirka poezije, bio sam pjesnik. Tada sam nakon 17 godina iznenada postao pjesnik, a između toga sam romanopisac. Čini mi se da je to način na koji kroz književne vrste sebe pokušavam neprekidno ponovno izmisliti, osvojiti neke prostore intimnog koje još nisam osvojio. Primjerice, kad je riječ o posljednjoj zbirci poezije (“Katolička krivnja” u izdanju VBZ-a, op. a.), nije bila riječ o planskom odlasku u poeziju, nego sam za neke svoje priče koje sam vukao iz prošlosti, iz djetinjstva u Gajnicama, osjetio da ih mogu ispričati jedino pjesmama. Zašto je to tako, ne znam, ali tako biram žanrove. Oni ovise o temama koje želim obraditi.
Pisanje je užasno samotan posao. Pisac mora biti sam sa sobom i zaslonom računala, a opet ne može biti dobar ako nije društveno biće. Kako se premosti taj jaz?
Ta je podvojenost nepremostiva, barem kod mene. Pisanje iziskuje potpunu samoću, izolaciju. I te se izolacije nikada ne bih odrekao. Ali osjećam da mi sve više godi prostor suradnje. Možda i zato u zadnje vrijeme više radim u kazalištu.
I sada se moramo vratiti na veliki hit ZKM-a “Črnu mati zemlu”. Koja je bila vaša prva pomisao kada ste prihvatili dramatizaciju romana Kristiana Novaka?
S “Črnom mati zemlom” sve se dogodilo čudno i čudesno. Onaj dan kada je Dora (redateljica Dora Ruždjak Podolski, op. a.) dogovorila predstavu u ZKM-u, srela me tu u Teslinoj i rekla da ima dobar projekt za mene. Volim raditi s njom i pristao sam na neviđeno. Tada još nisam bio pročitao roman i prvo sam ga čitao kao običan čitatelj. Moj prvi impuls bio je “nema problema”. Bio sam samo čovjek kojeg je roman uvukao i emocionalno sažvakao. Sljedeće jutro noge su mi se odsjekle i ruke počele tresti. No, Dora je tu imala dobar instinkt pa smo počeli raditi na romanu godinu i pol prije prve čitaće probe. Takva se vrsta posla i ne može odraditi u mjesec ili dva. Ovdje smo srećom imali vremena i ono nam je omogućavalo da griješimo, griješimo bez straha, da se krećemo pogrešnim rukavcima priče, da bacamo “bombe” u tekst... Sve se to pokazalo vrlo korisnim.
Koliko je pomoglo to što je Kristian Novak rekao: “Radite što hoćete”?
On je fantastičan i hrabar autor. Za takvu odluku treba jako puno i hrabrosti i živaca. On je to Dori odmah rekao i vidio je dramatizaciju kada smo već imali verziju koja je u konačnici i došla pred glumce. Jako sam mu zahvalan zbog toga. Rijetko se nađe takva vrsta velikodušnog autora, a mislim da to proizlazi iz autorskog samopouzdanja i iskustva koje je možda i veće od njegovih, još uvijek, mladih godina.
On je imao nevjerojatnu sreću sa scenskom izvedbom romana, jer dovoljno se sjetiti predstava nastalih na temelju “Osmog povjerenika” Renata Baretića.
Sve je tu bio niz sretnih okolnosti.
Ili je to istinska kreativna strast? Činjenica je da se Dora zaljubila u taj roman.
Ona je na jedan čudesan način tu zaljubljenost prenijela na sve svoje suradnike. I bilo je zanimljivo gledati kao se širila ta mreža suradnika, nitko nije imao disonantan ton u smislu pristupa materijalu. Do sada nisam naišao na takvu vrstu ljubavi u kazalištu.
Zašto domaći dramski tekstovi tako teško dolaze na scenu? Evo i vaša nagrađena drama čeka od 2014.?
Hrvatski dramski tekstovi zaista teško pronalaze put do kazališta i praizvedbe novih tekstova, pogotovo mladih autora, vrlo su rijetke. Ravnatelji kazališta praizvedbu teksta promatraju više kao rizik nego kao ono što bi trebala biti unutarnja potreba kazališta. Još uvijek je puno jednostavnije staviti klasik na repertoar nego se hrabro upustiti u nešto novo. Zato je i Nagrada “Marin Držić” važna, jer ona ne samo da podiže vidljivost novih tekstova, nego uz nju dolazi i novčani poticaj Ministarstva kulture koji radi na tome da se tekst nađe na pozornici. No, mi još uvijek nemamo razvijenu infrastrukturu koncertnih čitanja drama. Vani je to notorna činjenica, isprobavanje teksta prije nego što dođe u prostor izvedbe. Kod nas je to izuzetak, čudan ljudima, jer, evo, sad glumci tu sjede i čitaju.
Rekla bih da je to vezano i uz predrasude publike koja će radije otići na Shakespearea. I tvrdim da bi i senzacionalna drama Tene Štivičić “Tri zime”, koja je po meni prva velika hrvatska drama 21. stoljeća...
Slažem se.
... lošije prošla da nije imala londonsku praizvedbu i da na našu scenu nije došla kao vani slavna i nagrađena drama.
Vrlo vjerojatno. Zapravo siguran sam da je to točno. Bio sam jako začuđen da se od činjenice da je prvi hrvatski tekst igran u National Theatreu nije napravio veliki događaj u Hrvatskoj.