Tonko Lonza: Današnji glumci ne znaju govoriti!

Mnogo je onih koji su svoja sjećanja, ali i misli, pa i eseje o glumačkom umijeću zapisali u reprezentativnoj monografiji posvećenoj velikom dramskom umjetniku i strogom profesoru govora na Akademiji dramskih umjetnosti Tonku Lonzi. Od sjećanja Antuna Vrdoljaka, a ista su generacija, o tome kako je rođeno ime Tonko, pa sve do Borisa Svrtana koji govori o znoju, suzama i krvi prolivenim na njegovim lekcijama. Točka na "i" u monografiji je govor što ga je sam T. Lonza održao primajući (2000. godine) Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo. U njemu na prvi pogled u oči padaju riječi: "Godinama sam od vas čekao potvrdu da sam vaš – i dočekao sam je."

A još jedna potvrda te pripadnosti glumačkom svijetu najvećih bit će i promocija ove monografije, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u subotu 7. kolovoza u atriju Kneževa dvora. Uoči te svečanosti razgovarali smo s Tonkom Lozom u opuštenom ambijentu njegova rodnog Zatona.

Na prvo listanje monografije posebno su me se dojmili tekstovi vaših studenata: Svrtan, Alma Prica... Izgleda da ste bili strašno strog profesor?

Jesam! Ali ne baš strašno strog. I još sam takav, ponajprije prema sebi, „radno" strog, iz spoznaja o tome koliko glumac mora znati i moći prije nego što samostalno zakorači na pozornicu.

Znači, to nije fama kada spominju krv, znoj i suze u sobi 202?

Ta churchillovska sintagma olako se ističe kad su posrijedi moja nastojanja da se glumci zarana profesionaliziraju i shvate da je govor oduvijek prva, prava i nezaobilazna vrednota kazališne umjetnosti.

Kakvu biste ocjenu, što se tiče govora, dali današnjim mladim glumcima?

Da kažem – jedva prolaznu. Osluhnite koliki broj gledatelja veoma lošim ocjenjuje govor s hrvatskih pozornica. I s razlogom! – jer sa scene pljušte plošne, smislom nepodložene, suhe, neodgovorne i bedaste rečenice. Živimo u vremenu kad je riječ i njezina mnogodimenzionalnost obezvrijeđena i gotovo sasvim zaboravljena. Pa, dragi glumci, pogotovo vi mlađi, „ki kak more, ki kak zna"... S rezultatima koji su često jadni, bez stila i nespojivi s dobrim ukusom.

Ljeto provodite u Zatonu. Koliko toga pogledate na Igrama?

Gledam nove predstave, a to su tek dvije premijere. Ponekad koncert ili folklor, ali po ovakvim vrućinama i gužvama micati se iz Zatona nije pametno. Evo, moja supruga (glumica Neva Rošić, op. a.) već je tu mjesec i pol, a tek je za Spašene prvi put otišla u Dubrovnik.

I kako su vam se svidjeli?

Ja ne umijem hvaliti! Predstava je dobra. U njoj se prvenstveno, kao vrijednost, osjeća izvrstan tekst. Dvoje glumaca Milka (Podrug Kokotović) i Vlatko (Dulić) jednostavno i izvrsno donose mnogoznačnost svojih rečenica, otkrivajući punoću života svojih likova. Baš su me razveselili! I jako mi se svidio način igre i način govora Bojana Navojca. Rečenica mu je začudno jednostavna, gotovo shematizirana. Snomorica, java, krivnja, tamnica, sloboda, tuga, život... I odmjerena doza emotivnosti. Uvjeren sam da mu se uloga nije „omakla“, kao što se nekima iz predstave zasigurno omaklo da bez razloga budu njemu slični.

Je li istina da ne idete u kino?

Istina. Nekad rijetko, a sada još manje. Ne podnosim ove montažne ekshibicije američkih filmova, a još manje podnosim cinestare koji imaju toliko prejak ton da to zdravlju škodi. Filmovi koje sam volio više se jednostavno ne snimaju ili ih naši distributeri zaobilaze.

Zašto ste tako malo radili na filmu?

Mene film nikad nije previše privlačio jer sam sasvim dosta zadovoljstva i radosti nalazio u radu u teatru. Jedan sam od rijetkih glumaca koji preferira stih pred prozom, i izgleda da ga znam govoriti kao da je proza. To su zapazili i neki od mojih prikazivača u monografiji, a dobro govoriti stih to je velik izazov i veliko zadovoljstvo.

I priređivači su rekli da je vaš glas jedan od najljepših koji se ikad čuo u hrvatskom glumištu?

Da, kada sam došao u kazalište, rekli su: „Evo novog Dujšina." Znao sam da se to tiče samo glasa!

Koliko je Dubrovnika u tom glasu?

To je dar prirode. I moj ga je otac imao, ima ga i moj brat i uvijek je bilo zabuna jer su nam glasovi slični. Eh, da sam još imao sluha, bio bih operni pjevač.

Koja vam je partnerica bila najdraža?

Ona za kojom sam žudio na sceni bila je moja supruga, baš partnerica da je poželiš. A stjecajem okolnosti, koje ne znam protumačiti, mi smo se na pozornici sreli tek nekoliko puta. U Dubrovniku u Macbethu i Juliju Cezaru, Areteju i nešto sitno po teatru. Jednom nam se dogodila prava svečanost kad smo se improvizirano našli u Krležinoj „U agoniji", ja iz jedne, a Neva iz druge predstave.

Cinici bi rekli da ste zbog toga i proslavili zlatni pir.

Ne znam koliko je to pomoglo. Naš privatni život odvijao se sasvim odvojeno od našega kazališnog života. Ni danas ne visi ni jedna kazališna fotografija na zidu našeg stana, ali ih zato po ladicama ima koliko hoćete, što se vidi i u monografiji. Nismo nikad dopuštali sebi, a pogotovo ne pred djetetom, da bilo što od kazališnog života prenesemo u našu privatnost.

No, jeste li uspjeli sačuvati privatni život zato što su to bila neka druga vremena? Danas, ako "proguglam" o nekim mladim glumcima, doznat ću sve o njihovoj privatnosti, a ništa o ulogama.

Mislite da nas je spasilo nepostojanje Googlea? Možda!

Ne već potpuno drugačiji pristup javnosti kada biti glumcem nije bilo i biti javna, svačija svojina?

To je očito pitanje vremena, ali i stava. Sve ostalo je ipak pitanje osobnog odabira. Nekad se privatni život čuvao sam po sebi, a sada smo svi postali tako izloženi. I predlošci i načini življenja kopiraju se pomalo iz sapunica.

Što mislite o kolegama koji glume u sapunicama?

Ništa.

Ništa dobro ili ništa loše?

Ništa dobro. To je veoma ozbiljni doprinos daljnjem rastakanju teatra. Površnost rada u sapunicama pogubna je pogotovo za mlade glumce. (Nešto je starijih kolega i u takvim okolnostima sačuvalo nivo i umjetnički obraz). A s druge pak strane ne znam od čega to branim kazalište kad ono rastače samo sebe i kad je (ne samo) po mojemu sudu na niskom nivou. Pogledajte repertoare, predstave, „umjetničke domete“ pa ćete razumjeti i sapuničare... I, možda su sapunice prava pjena da se ispire teatarska hala (prljavština) do trenutka kad se bude duhovno obnavljala sadašnjost teatra.