Nije čudno što je ovakva lista pred vama, nego što je prije nitko nije napravio. Film i glazba, promatraju li se kao sadržajne platforme, imaju puno toga zajedničkoga; razlika je samo u izražajnim sredstvima o kojima sam u izboru vodio računa. Primijetit ćete da je na listi više glazbe nego filmova. Razlog je jednostavan. Danas na svijetu, složit ćete se, ima više dobrih albuma i izvođača nego filmova i režisera. Barem sudeći prema službenim kanalima kojima jedni i drugi dopiru do nas.
1. Bruce Springsteen, koncert, Trst, 12. lipnja 2012
Bilo je neke dodatne drame u tome što je Brucea Springsteena na ovogodišnjoj europskoj turneji najviše Hrvata išlo gledati u Trst. Nekad smo se ondje dojili idejom zapada kroz traperice, nutellu, LP ploče tzv. “originalke” (iako to nisu bile) i limenke coca-cole. Dvadeset godina poslije slušamo Bossa kako pjeva ono što smo u međuvremenu shvatili – taj kapitalizam zapravo ne valja. Springsteen je na turneji promovirao “Wrecking Ball”, jedan od najgorkijih albuma karijere, s temama za vola ubiti: depresija, besparica, kriza, gubitak poslova… Vedrija je strana priče ta što su kod gazde Brucea i tako teške teme upakirane (čitaj: aranžirane i odsvirane) da dižu volju za životom. I ruke u zrak. Tri i pol sata koncerta, energija kakva se ne sreće ni kod dvostruko mlađih, čine iskustvo Springsteenova koncerta ravno iskustvu gledanja filmskih epova “Prohujalo s vihorom”, “Kuma” ili nečega od Sergia Leonea. I kada je Jon Landau napisao 1974. da je u njemu vidio “budućnost rock and rolla” , to nije bila istina. Bruceova je estetika već tada bila najčvršća tradicija r’n’r (prava je budućnost u to doba bio punk), ali on je rocku vratio pravo na bezrezervnu romantiku.
2. Jack White, album \'\'Blunderbuss\'
Iako je već s bendovima The White Stripes, Raconteurs i Dead Weather prepoznat kao osebujan pojedinac i vođa, solistički album Jacka Whitea nestrpljivo se očekivao.
A snimio ga je slučajno kad mu se otvorilo nešto slobodnog vremena jer se reper RZA nije pojavio na zakazanu studijskom terminu pa je White s grupom okupljenih glazbenika snimio prve tri pjesme. Uglavnom se zna što se od Whitea može očekivati: korijenski rock nakrcan hardom, countryjem i bluesom. Tako je bilo i ovog puta, ali u odnosu na Stripese (a Raconteurse i barokne Weather), ovaj album djeluje nešto zrelije, akustičarski: nešto poput albuma “Beggars Banquet” u diskografiji Stonesa.
U trenutku kada se svijet divio rock duetima, White je pokazao da je za rock dovoljan – jedan.
3. “Iza brda“, film, režija: Cristian Mungiu
U režiji proslavljenog rumunjskog redatelja Cristiana Mungiua, nagrađenog Zlatnom palmom za film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, “Iza brda” je dva i pol sata dugačka drama o redovnici i njezinoj “svjetovnoj” prijateljici iz sirotišta koja polako, ali sigurno (po principu jedna jedan kadar jedna scena) taloži i betonira pitanja vjerske zadrtosti i duhovnih iskušenja. Film izrazito pogodan za aktualna prigovaranja Crkve u pogledu zdravstvenog odgoja, odnosno striktnosti nasuprot (mentalnoj) higijeni. Mungiuova je vrijednost u tome da ne presuđuje, ali jasno je pouka da izričiti društveni okviri mogu proizvoditi samo frustrirane pojedince. I koju trudnoću više.
4. Tamna
strana rocka, knjiga, Nick Kent
Iako s dvadeset godina zakašnjenja (originalno je izdanje objavljeno 1994.), pojavljivanje knjige Nicka Kenta bio je u vrhu najznačajnijih događaja godine. S jedne je strane danas možda i važnije jer pokazuje kako su nekadašnji velikani rock novinarstva pisali o glazbi, a važnost koju su imali bila je gotovo na razini koju je imao i rock u društvu. Vjerojatno je i danas tako, ali s tom razlikom što danas ni rock ni pisanje o njemu nisu nimalo važni. U zbirci tekstova o zvijezdama s ruba (života), Kent se pokazuje kao izrazito strastven i angažiran autor, dobar poznavatelj glazbe prije svega, ali i dobar pisac, koji uglavnom voli ili mrzi, sredine uglavnom nema. Njegov je moto u pisanju bio: odlazak u ekstreme daje rezultate. Nije li to isto ono što su o svirci mislili Hendrix, James Brown, Jerry Lee Lewis i drugi Kentovi junaci?
5. The Black
Keys, koncert, Milano, 30.1.2012.
To je bila vjerojatno posljednja prilika i najbliža lokacija da američki rock duo redovito vidimo u manjim klubovima. Friško na tragu uspjeha albuma “El Camino” i megahita “Lonely Boy” kojima su postali veliki bend za arene i festivale, odnosno po popularnosti izišli iz okvira tzv. alternativnog rocka, održali su samo 16 koncerata u 12 europskih gradova, a među njima i u milanskom Alcatrazu. Pojačani s dva dodatna člana na basu, klavijaturama i/ili gitari, kako bi prilagodili zvuk posljednjim albumima, nisu bili ništa manje sirovi i oštri nego na početku karijere, a scenske su elemente sveli na (retro) minimum. Snaga čistog rocka i pripadajućih mu stilovima, među kojima im posebno dobro ide hard soul.
6. Bob Dylan, album \'\'Tempest\'\'
Od uvodne skladbe “Duquene Whistle” postaje jasno da Dylanova “beskonačna turneja” odlično utječe na njegov studijski rad. Organski je spojen s bendom koji sa šeretskim osmijehom na licu nepogrešivo prati šefa kroz sva njegova raspoloženja: rhythm&blues, r’n’r, valcer, doo-wop, kroz dramu i veselje… Potpuno usklađen sa zvukom i kvalitetom albuma Dylanove posljednje glazbene faze, “Tempest” je možda standard za Boba, ali za svjetsku produkciju vrhunsko umjetničko djelo.
7. Leonard Cohen, album \'\'Old ideas\'\'
Vjerojatno će se neki pitati zašto na ovom popisu nema, bez sumnje izvrsnog Hanekeova filma “Ljubav”, ali tematiku (pre)zrele dobi efektnije – ako već ulazimo u natjecateljska mjerenja – tretira posljednji album Leonarda Cohena. U pjesmi “Darkness”, bliskoj rođakinji Dylanove “Things Have Changed”, Cohen pjeva, zapravo struže: “Nemam budućnosti, znam da brojim posljednje dane”. Struže i steže grla, ali puno je više od depresivca kakvim se može činiti. I dalje sklon ironiji, Cohen djeluje poput budističkog svećenika koji izvodi stand-up komediju.
8. Rimu, s ljubavlju, film,režija Woody Allen
Woody Allen snima filmove iz godine u godinu. Uvijek je toliko dosljedan sebi da ga svijet više i ne primjećuje. A time mu čini veliku nepravdu. Allenovi filmovi nisu ništa manje iskričavi i briljantni nego u bilo kojem prijašnjem desetljeću, tek možda nemaju toliko raširen socijalni diskurs kao “Annie Hall” ili “Hannah i njezine sestre” pa se ne doimaju tako “velikima”. Međutim, Allen je briljantno oštrouman i karikaturalan u slikanju okoline, uglavnom prijetvornih likova u umjetnosti, a i kao stilist daleko je uspješniji i “artističniji” od većine razvikanih faca art filma.
9. Rufus Wainwright, album \'\'Out of the game\'\'
U vrijeme kada je pop toliko ogrezao u sintetiku da ga smatramo nižom vrstom, došao je čovjek iz opere(te) da snimi najbolji album toga žanra.
Za tu priliku morao je malo obuzdati vlastito pjevačko kočoperenje, pojednostaviti vokalne melodije, a potrefilo mu se i s kvalitetom pjesama koje su odreda (uz minimalni, ali otkvačeni utjecaj elektronike) ručno svirane, kao kantautorski albumi prije trideset i više godina. Zarazno i popularno, a opet s “kinky” notom.
10. Pismo ćaći, film, režija Damir Čučić
Mala protekcija za jedan domaći uradak na kraju. Dijeleći određene sličnosti s filmom kojim je počelo buđenje novog hrvatskog filma, “Što je Iva snimila...” Tomislava Radića, Damir Čučić ne mari puno za finoću i dojam, njegov je stil, a i redateljski postupak, sirov, naoko nemaran i često na granici dokumentarizma. Unatoč izostanku redateljeve akademske izobrazbe, možda upravo zahvaljujući njoj, Čučić unosi svježu krv u domaći film, ali i te kako skrbi o emocionalnoj snazi priče i precizno je razvija iz scene u scenu.