Treba li zakon dijeliti glumce na kazališne i one iz sapunica?

U kazalištu, baš kao i u kulturi i društvu u cjelini, nije sjajno. Recesijske godine samo su podvukle crtu pod brojne probleme. No, jesu li najveći problem teatra ili glumišta u cjelini glumci koji uz angažman u nekoj od kazališnih kuća glume i u sapunicama? Ili je mnogo gore s repertoarnom politikom, svaštarenjima, neinventivnošću...? Odgovori su mnogoznačni, što samo dokazuje da prije donošenja zakona o kazalištu treba provesti veliku i ozbiljnu raspravu u kojoj će glavnu riječ voditi struka.

Glumci dijele sudbinu

– Buka se digla, iako je svugdje rečeno da zakon dolazi na kraju godine! Ministarstvo kulture najprije će “popisati probleme” i tek na kraju godine Vladi dati prijedlog zakona. Ne želimo napraviti zakon koji bi egzistencijalno ugrozio glumce. No sasvim sigurno postoje glumci koji su idealni TV-glumci i treba im onda omogućiti da im to bude sigurna egzistencija. Valja osmisliti zakon koji će različitim glumačkim profilima omogućiti da startaju na ovaj ili onaj način. Osobito je važno mladim ljudima omogućiti da startaju. No ako je netko zaposlen u kazalištu, mora se vidjeti što to znači ako istodobno snima za televiziju. Da se zna kako se postaviti ako netko iz stalnog ansambla Gavelle ide snimati telenovelu – rekao nam je Vladimir Stojsavljević, zamjenik ministrice kulture i dodao:

– Ministarstvo pritom nije zainteresirano za prebrojavanje novca u tuđem džepu, nego za to da glumci rade pravi posao za ono za što su osposobljeni, u čemu su najbolji. A na pitanje što ćemo sa stečenim pravima, valja znati: to što je netko pet godina dobro glumio Hamleta, ne znači da će i šestu godinu. A kad se to dogodi, valja vidjeti što se tim ljudima može ponuditi unutar kazališta. Oni koji rade 20 godina, radit će i dalje, no dokazane veličine poput Pere Kvrgića rijetko se rađaju. Zato je važno kako napraviti dobru mjeru za da ne bismo oštetili ljude koji nisu geniji. No ne želimo propise koji su izvan naših mogućnosti, izvan naše stvarnosti. Glumci kao i svi moraju dijeliti sudbinu s publikom. Kažu, tako je to u Njemačkoj, onako u Velikoj Britaniji, no mi nismo ni u Njemačkoj, a pogotovo ne u Britaniji gdje je sva sila fondova koji zbrinjavaju i mlade talente. Zato polako, prvo “snimanje terena” pa ostalo.

Iz ovih je riječi očito da i Ministarstvo kulture staje na loptu. Svi s kojima smo razgovarali ističu složenost problema.

Sigurnost ili novac

– Nisam sigurna bismo li sapunice morali rješavati zakonom o kazalištu – kaže Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a:

– Jasno je da glumac ima prioritet i da on, ako je u ansamblu kazališta, mora biti to kazalište. Kod nas to funkcionira, a svakako bismo trebali vidjeti kako je vani. Glumci koji su u angažirani u kazalištima imaju sigurniji status i manje novca, oni koji rade na filmu i televiziji, imaju više novca i manje sigurnosti.

Slično govori i Ecija Ojdanić, zvijezda sapunice “Larin izbor” i vlasnica privatnog kazališta Moruzgva. Ona je sretna svojim statusom slobodnjaka, ali kaže da su u najgorem položaju mladi glumci, koji jednostavno ne mogu početi raditi.

– Mladi ne smiju ostati bez početaka na kazališnim daskama jer su one najbolja škola – kaže Ecija Ojdanić.

Goran Grgić, prvak Drame HNK i predsjednik Društva dramskih umjetnika Hrvatske, situaciju uspoređuje sa sportom:

– Važno je razgovarati o ovoj temi i to bez diskvalifikacije glumaca jer to bi bilo kao da netko kaže da su nogometaši O.K., ali vaterpolisti ništa ne valjaju. Da bi netko glumcima zabranio sapunice, onda ih mora proglasiti šundom. Sanja Ivić, ravnateljica Drame HNK Zagreb tvrdi da njihovi prvaci ne glume u sapunicama, ali i objašnjava kako oni rješavaju problem vanjskog angažmana glumaca:

– Naši glumci mjesecima unaprijed znaju svoj raspored, a svaku vanjsku suradnju moraju pismeno prijaviti i tražiti dozvolu. Tada kazalište razgovara s producentima tog drugog projekta i ako se termini ne poklapaju, dajemo dozvolu. No glumac Vedran Mlikota kaže da je upravo zbog toga što nije bilo volje za dogovor otišao iz HNK u slobodnjake:

– Uvijek je u boljoj poziciji onaj glumac koji može birati što će raditi. Ali čemu ograničenja. Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević, Alma Prica... oni su sjajni i u teatru, na TV-u i na filmu. Osobno nikada ne bih snimao sapunice jer mislim da to nije prirodan način rada, ali tko može glumcu reći da nešto ne smije raditi. Pa pravo na rad je i ustavna kategorija. S druge strane imamo hiperprodukciju glumaca i “glumaca”, onih koji se slikaju za novine zbog neke glupe sapunice.