U ove dane kada u dubrovačku zračnu luku u pravilu slijeću samo tri aviona na dan (sva tri iz Zagreba), Kazalište Marina Držića jedna je od kulturnih ustanova koja ne spava zimski san. Tako je uoči Božića praizvedena "Duša od krumpira" nastala po romanu Dubrovčanina Rade Jarka u režiji Ozrena Prohića. Zašto se ravnatelj kazališta Ante Vlahinić koji je na tom položaju godinu i pol odlučio za sezone s tematskim blokovima pa je ovu posvetio dubrovačkim romanima i dramama?
– Živimo, ne samo u kazalištu, u epohi diskontinuiteta, frankenštajnizacije stavova, masovnih grobnica autora. Osjećam dužnost baštiniti kontinuitet, cjelinu, misao, duh. Kazališna sezona mišljena kao blok simbolično je nastojanje u tom smjeru, ali nadam se da će bar malo pomoći vraćanju promišljanja repertoara kao središnjeg mjesta kazališne politike – ističe Vlahinić. A je li teško pronaći dramaturge (i redatelje) koji se žele prihvatiti adaptacije nekog romana?
– Kao i kod prevođenja književnih djela, u dramatizaciji ili scenskoj adaptaciji romana krećete se s pozicije da ćete u svakom slučaju okljaštriti autora i izložiti se argumentiranim primjedbama. Prenijeti svu kompleksnost jednog romana u fizičke ograničenosti kazališne izvedbe nemoguće je i nužno je žrtvovati dosta toga. Mnogo je primjera scenskog uprizorenja nekog romana koji su rezultirali time da je operacija uspjela, a da je pacijent (autor) mrtav. Predstava je možda našla pozitivan prijem kod publike, ali je autor žrtvovan s predumišljajem. Ima redatelja koji su protiv eutanazije autora. Možda nisu u trendu, ali su to dragocjeniji – ističe Vlahinić. On je u sezoni i pol od pet premijera imao pet praizvedbi, među njima i tri naručena teksta.
– Naša sljedeća premijera, dječja predstava, također je praizvedba i naručen tekst. Naše programsko opredjeljenje je živo kazalište, a ne produkcija nebrojeno puta uprizorenih naslova. Osim što naše kazalište ove sezone dobiva šest premijera, hrvatsko kazalište dobiva šest novih dramskih tekstova, a autori dobivaju priliku čuti svoju riječ na sceni, što je najbolja moguća škola, a dobivaju i priliku živjeti od svog rada i poziva – kaže Vlahinić.
– Osobno bih bio sretniji da naši suvremeni, pogotovo mlađi autori, manje doslovno preuzimaju konstrukcije i motive iz velikih svjetskih djela, a da više osluškuju bilo vlastite sredine. Stilizacija u duhu vremena da, ali trebaju nam tekstovi iz našeg tla, iz našeg jezika. Upravo zato je "Nosi nas rijeka" Elvisa Bošnjaka mogla rezultirati onakvom predstavom splitskog HNK u režiji Nenni Delmestre. Taj tekst i ta predstava spomenici su kulture u kojoj su nastali – ističe Vlahinić. A što je s gostovanjima izvan Dubrovnika?
_ Za gostovanja treba imati trendovski repertoar i pristup ili relevantan repertoar i pristup. Drugi put je teži i ne jamči uspjeh, ali baš Dubrovnik ima obavezu baviti se isključivo relevantnim teatrom. Mislim da smo sa posljednje dvije premijere, dakle Šehovićem i Jarkom, krenuli tim putem – kaže Vlahinić svjestan vječne teme dubrovačkih kulturnjaka, nepostojanja višenamjenske dvorane za tehnički zahtjevnije izvedbe. Vlahinić je zadovoljan tehničkom suradnjom s Dubrovačkim ljetnim igrama, ali nedostaje mu umjetnička koprodukcija.*