Ljudi koji se bave prognozama u globalnim institucijama koje taj posao rade za vlade i države danas su u velikim problemima jer ne opravdavaju veliki novac koji već godinama za taj posao dobivaju. Fukuyama je objavio kraj povijesti, a čini se da se taj kraj nije dogodio i da se ta povijest valja i dalje. Poslužimo se riječju trend. Događaji se izmjenjuju sve većom brzinom, živimo u vrijeme populizma, a nedavna afera oko otkrića kako se sve koriste osobni podaci korisnika Facebooka govori nam da sve to možda i nije slučajno. I taj Trump... ma kakav god bio i što god mislili o njemu, vjerojatno i on poravnava neke stvari. Kakav nas svijet čeka sutra? Ako me pitaš što će se dogoditi, moj odgovor je – ne znam.
Prethodne rečenice izgovorila mi je prije nekoliko dana kolegica novinarka Ivana Dragičević.
Našli smo se da bismo razgovarali o njezinoj prvoj knjizi koju je upravo objavila Naklada Ljevak. Knjiga će biti predstavljena u četvrtak 24. svibnja u 19 sati u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Osim autorice, o njoj će govoriti Mirjana Rakić, čije je mjesto prve dame vanjskopolitičkog novinarstva u hrvatskom medijskom prostoru Ivana Dragičević, danas jedno od zaštitnih lica N1 televizije, već preuzela. Govorit će i njezin kolega s HRT-a Dragan Nikolić te urednik Kristijan Vujičić.
Naslov knjige je “Nejednaki”, što je dizajner Dinko Cepak genijalno preveo u upečatljiv i pamtljiv znak na koricama: u bijelom krugu usred crvene plohe, poput nacističke svastike rastavljene na osnovne sastavne elemente, nalaze se dvije debele crne crte znaka jednakosti prekrižene trećom kosom crtom.
Ivana Dragičević doista je oprezna s bilo kakvim prognozama dok je ja, kao osobu upućenu u zbivanja i aktere na međunarodnoj političkoj sceni, ponajviše mučim upravo pitanjima koja uključuju predviđanje budućnosti. A ona mi lijepo ponavlja kako je jedna od glavnih značajki današnjice sve veća brzina kojom se izmjenjuju često nepredviđeni i još do jučer nezamislivi događaji i pojave.
To su dokazali čak i događaji posljednjih dana u Hrvatskoj koji su demantirali naše jadikovke i čavrljanje o stvarnosti naše zemlje i novinarske profesije u njoj.
– Novinarska profesija kod nas je prilično zakazala u onom najbitnijem, dubokom istraživačkom novinarstvu. Ako i nađeš sredstva da uđeš u neku ozbiljnu istraživačku priču i prodreš u suštinu, ne znam bi li nas netko ubio, jer ionako se čini da nikad nema nikakvih posljedica, ne ode nijedan ministar ma što mi napisali. Teška vremena za demokraciju teška su vremena i za novinarstvo. Ne mogu se kršiti demokratska procedura i njezina pravila, neka se civilizacijska crta mora podvući jer, ako je sve to ništa, onda ugasimo novine i televizije – rekla mi je Ivana. Ali, u slučaju afere Hotmail baš i nije bilo tako teško predvidjeti da će jedno ministarsko mjesto uskoro ipak vjerojatno ostati prazno. Zbog novinara, zbog Indexa.
Kada sam je pitao što misli o sudbini Martine Dalić, rekla mi je kako nema smisla da bilo što kaže jer, dok ovaj intervju izađe, tko zna što će biti s njom. Njezina je preokupacija ionako vanjska politika, polje njezina djelovanja i profesionalne znatiželje, koja je kod svakog rasnog novinara i osobna, čitav je svijet. U kojem piše u svojoj knjizi. Tako i kad je o stanju u novinarskoj profesiji riječ, Ivani će vjerojatno mnogo prije nego bilo kome od nas pasti na pamet imena dvoje kolega koji su gotovo sigurno ubijeni jer su slijedili najpouzdaniji trag svih zločina i zavjera: trag novca.
Slovački novinar Ján Kuciak, ubijen u veljači ove godine skupa sa svojom djevojkom, istraživao je financijske afere i porezne pronevjere, veze slovačkih političara i talijanske mafije. Maltežanka Daphne Caruana Galizia, raznesena bombom skupa s automobilom koji je vozila lani u listopadu, osobito je istraživala takozvane Panamske i Rajske papire, pronalazeći u njima maltešku političku elitu.
Majmun protiv krastavca
– Kada se u dvije zemlje europske demokracije u tako kratkom vremenu dogode dva ubojstva novinara, to je jako zabrinjavajuće – govori mi Ivana, koja je odvažnu Maltežanku i osobno poznavala.
Osobno poznavanje mjesta i ljudi, iskustvo stečeno na terenu, daje dublju perspektivu svim stvarima. Na takvom dugogodišnjem iskustvu temelji se knjiga “Nejednaki”. Ali, njezini junaci nisu novinari, ni ona sama. Ivana Dragičević jednostavno priča priče. I to čini s velikim novinarskim, ali i pripovjedačkim talentom. Oštrim okom donosi žive detalje koji čitatelja s lakoćom prenose s kontinenta na kontinent, od ribara sa senegalske obale do Amerikanca u Pekingu. Oduvijek je, kaže, sebe zamišljala u pisanom novinarstvu, a onda je, pred kraj studija, igrom slučaja završila na TV Mreži, prvom pokušaju pokretanja neovisnog televizijskog news kanala u Hrvatskoj. Već tamo zavoljela je medij u kojem je prioritet slika, a tek onda riječ. Ali, godinama je za sebe radila bilješke i sada je došao trenutak da dio svega toga izađe iz nje.
Priče o današnjem svijetu, kako glasi podnaslov knjige, strukturirane su u tri cjeline pod naslovima: “(De)globalizirajmo se”, “Ljudi u pokretu” i “Uloge”. Nakon trećeg, esejističkog dijela, slijedi i završni komentatorski post scriptum “o budućnosti, pravednosti i izazovima”, dok uvodno poglavlje udara čitatelja ravno u čelo s 15 zapanjujućih statističkih činjenica o suvremenom globaliziranom svijetu i sve većim provalijama koje u njemu zjape. Na primjer: “U protekle 3 godine prodaja pelena za odrasle u Japanu premašila je prodaju pelena za bebe”. Ili: “97 od svakih 100 novih rođenja u svijetu danas se događa u zemljama u razvoju”. A tu je i priča o znanstvenom eksperimentu koji je dvoje evolucijskih psihologa provelo s južnoameričkim ćubastim kapucinima, vrlo inteligentnim majmunčićima. Dva mužjaka svaki su dan izvršavali isti zadatak i dobivali istu nagradu – komad krastavca. A onda su jednom od dvojice mužjaka umjesto komada krastavca dali bobicu grožđa. “Reakcija kapucina ponovno nagrađenoga krastavcem bila je burna. Vidjevši drugoga kako slasno proždire crvenu lopticu, pogledao je krastavac u svojoj šapi i bijesno ga zavitlao u staklo boksa za eksperimente pred kojim su stajali Brosnan i De Wall. Učinio je to i svaki naredni put, dok znanstvenici nisu napisali zaključak i objavili ga u časopisu Nature.”
Poučno i nadahnjujuće. Autoričin je prvi junak u knjizi i sugovornik kojem se bez zadrške divi, opisujući i duboke emocije koje je u njoj izazvao susret i razgovor s njim, Stephane Hessel, autor pobudnice čitavom svijetu “Pobunite se!”. Čitajući “Nejednake” s Ivanom Dragičević omirisat ćete Kinu velikog partijskog kongresa i njegovih margina. Doznat ćete što se to veliko i važno u postsovjetskoj Rusiji događalo u gradiću Golicinu pedesetak kilometara od Moskve, osim što iz malog jezera često isplivaju ljudi koji su se utopili u alkoholu. Družit ćete se s imigrantima iz Somalije u saveznoj američkoj državi Minnesoti, čiji se potomci vraćaju u Afriku da bi se pridružili radikalnim islamističkim terorističkim skupinama. Neki novi uvid dobit ćete u političke mijene i potrese, poput Brexita, kao i njihove odjeke na ulicama, u stvarnim životima stanovnika Londona, Pariza ili Grčke. Dočekat ćete Trumpa u Varšavi. Reportaža u dugačkim i od stvarnog života potpuno steriliziranim bruxelleskim hodnicima moći, ali i s ulica Molenbeeka, ozloglašene četvrti Bruxellesa, naslovljena je “Srce tame”, baš poput romana Josepha Conrada, čija se mračna radnja odvija u belgijskoj koloniji Kongu, nečistoj savjesti samog srca Europske unije.
Priče nisu završene
Ivana Dragičević za svoje gledatelje, a pogotovo čitatelje, nije samo puno putovala, gledala i razgovarala, nego i čitala. Stoga su “Nejednaki” prepuni citata, a ujedno vrijednih informacija o važnim knjigama koje sami nismo stigli pročitati, ili za njih nismo ni čuli, uz česte referencije na književne klasike. Uz to, knjiga ima i svoj “soundtrack”, jer autorica ima i oštro uho za glazbu i u nju umotane stihove i poruke.
Najpotresnije su priče o ljudima u pokretu i događajima koji su pokrenuli stotine tisuća i milijune ljudi prema sjeveru, prema Europi, iz Sirije i Afrike. Priča o novinarskom zimskom putovanju na Lampedusu pravi je mali pripovjedački dragulj, ali ne s ciljem da vas zadivi stilom pisanja i besprijekornim jezikom, nego da vas dirne, da i vas angažira i učini osjetljivijima na ljude. Ne izbjeglice, ne migrante, nego ljude u nepojmljivim nevoljama.
Na pitanje koja je od svih priča njoj osobno najvažnija, bez mnogo razmišljanja Ivana je odabrala onu o Sirijcu Anasu koji je balkanskom rutom, prema svojem krajnjem cilju Berlinu, prošao i kroz Hrvatsku, skupa sa svojim bendom koji se zove Khebez Dawle, što znači “narodni kruh”. Ivana je pripomogla organizaciji njihova prvog koncerta na tlu Europske unije, u Kutini.
Obilježio ju je taj susret sa skupinom mladića kojima je bilo potpuno nepojmljivo i apsurdno pitanje koje su im putem sve češće postavljali: zašto nisu ostali ratovati u Siriji?
– Ti dani koje smo proveli s njima, to iskustvo meni je dalo nove perspektive. U tom sam čovjeku našla svojeg mlađeg brata kojeg nikad nisam imala jer uz svu tu muku koju su prošli zadržali su humanistički pogled na svijet. Meni je to bilo užasno važno, ne kao novinaru, nego kao ljudskom biću – kaže Ivana, čije priče nisu završene. Preostaje nam čekati njihov rasplet i izabrati hoćemo li u njima biti samo promatrači ili akteri. Jer sve nas se itekako tiču.
Na zalost u Hrvatskoj jos nije ubijen ni jedan novinar.