Ne pamtim tako dramatičan diplomski ispit iz režije. Poslije "Triju sestara" u režiji i autorskoj obradi Darija Harjačeka u Teatru ITD svi su se došaptavali, zapitkivali, očekivali što će reći komisija. Harjaček, koji je u HNK Varaždin režirao "Uništenje naroda ili moja su jetra besmislena" W. Shwaba, a već priprema u riječkom HNK "Moj krevet je premalen" Nine Mitrović, svojim je "Sestrama", koje se tijesno utječu Čehovljevima, otvorio novi scenski prostor, bivšu dvoranu SEK-a koja je dosad služila za probe, a nekad je bila znamenita.
Harjaček je pokazao ponajprije da zna raditi sa ženama i da zna raditi s glumcima. Jedina znakovita primjedba mogla bi se uputiti na cvijeće koje su glumice dobile na dar. Umjesto nekakvog močvarnog čudovišnog crvenog cvijeta koji im je uručen, svaka je zaslužila barem jednu crvenu, žutu i bijelu ružu od redatelja kojem su darovale puno povjerenje, a to priznat ćete, malo kojem muškarcu danas uspijeva u životu, a kamoli u kazalištu.
Jelena Miholjević, Nina Violić i Barbara Nola u malo većoj sobi, na rukohvat publici, snažno, pametno i odvažno oblikuju priču o "Tri sestre" nakon što su ostale same. Duboko intimno. Zajedno s Harjačekom pročistile su tekst do same srži, ostavivši najbitnije. Doživljaj uzaludnosti života u gradu u kojem je "znanje triju jezika nepotrebno..." snažno oblikuju.
Bilo je tu i posve svjesne autoironije, bilo je i zaigranosti, bila je cijela duga osjećaja. "Tri sestre" i dalje ćute svijet i nakon što je nada otišla iz njihova maloga grada. Harjačekova predstava nije opterećena tradicijom. Ona iz nje uzima tek toliko koliko je nužno da sadašnjost bude zalogom budućnosti i zato mladom redatelju dajemo peticu. A komisija? Provjerite na Akademiji!