Turisti od kartona ne smetaju i ne troše, pravi smetaju, a troše malo

Na motovunskom Brdu filmova večeras će publiku do suza nasmijati premijerna projekcija jednog amaterskog, ali genijalnog filma, “Čiči-biči: Bolski turizam u doba korone”. Dio je to popratnog programa All Inclusive, koji propituje utjecaj masovnog turizma na naše živote, a nema nikoga boljeg da govori o skrivenim i neskrivenim opasnostima turizma od slavnoga bolskog umjetnika, dugogodišnjeg borca protiv turizma, demokracije i Coca-Cole Ivice Jakšića Čokrića Puke. On je u samotnim danima karantene na atipično pustom Braču odlučio uzeti u ruke redateljsku palicu, škare i ljepilo te vlastoručno revitalizirati pandemijsku turističku sezonu. U Bol je doveo goste sa svih strana svijeta – bilo je tu Amerikanaca, Španjolaca, Nijemaca – a da je pritom epidemiološku opasnost sveo na nulu. Jer ti su brački turisti, koji su punili kafiće, restorane i apartmane, išli na brodske ture, a i sunčali se na plažama, bili sazdani – od kartona.

– Snimali smo oko mjesec dana u lipnju 2020. U Bolu je tad već bilo nešto gostiju koje smo kod snimanja spretno i sretno izbjegavali. Oni koji su imali sreće pratiti snimanje nekih scena, i mnogobrojna njihova ponavljanja, bili su oduševljeni. Kad stranci razumiju, razmišljao sam, onda će valjda razumjeti i domaći, i Hrvati – priča nam Puko.

‘Sreća’ je međutim bila kratka vijeka, pa nakon obećavajuće prazne predsezone, naše top turističke destinacije Bola dočepali su se ponovno turisti od krvi i mesa. I sve je opet bilo isto, kaže, jer za razliku od kartonskih turista, koji ne plaćaju, ali i ne smetaju, pravi živi turisti plaćaju malo više od kartonskih i smetaju tristo-četiristo posto više od kartonskih! Koliko se dugo u njemu kuhala ideja za ovaj film, upitali smo Jakšića?

– Ideje se uobičajeno kuhaju u slanoj vodi, na početnoj temperaturi od 25 stupnjeva (Celzijevih). Kad voda proključa, na oko sto stupnjeva, dodaje se još soli i podiže se temperatura na 280 stupnjeva. Nakon sto i dva dana, koliko se jedna prosječna ideja prosječno kuha, temperatura se podiže na 8000 stupnjeva, dodaje se obilato papra te dva lista majčine dušice – i ideja je zgotovljena. A kad imaš ideju, imaš 0,007 posto od potrebnih stvari za realizaciju – u ovom slučaju filma. Ali ako si cijeli svoj život u turističkom okružju, u takozvanoj turističkoj destinaciji – i to kao borac protiv turizma – ideja je već sama po sebi skuhana, film ti je ispred nosa. I ako ti je još ispred nosa COVID-19, a kartonska ambalaža uvijek ti je ispred nosa, eto ti film – jednostavno će.

A osim kartonskih turista koji su se ljuljuškali na povjetarcu i držali se podalje od mora da ih ne nagrize vlaga, u svojim ulogama u filmu “Čiči-biči” zablistali su brojni Boljani – ugostitelji, skiperi, vatrogasci, prodavači, turistički vodiči… Nabraja nam Jakšić zaslužne glumce: “Moj brat Zvonimir, moja sestra Jasminka, moje nećakinje Eva i Zara, Dinko, Kojdić, Marjanović, Lea, Merlin, Andro, Doktor Kukoč, Pero Marangun, još četrdesetak Boljana i, naravno, tri gracije od ukupno 267 godina, Mojno, Đina i moja mama Dina.”

Svi su oni, kaže, osim što su prirodno talentirani, ispekli zanat u njegovim karnevalima i predstavama, u Multimedijalnoj putujućoj artističkoj skupini za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu koju vodi, a zove se ŠUŠUR Bol.

– Bilo je tu svašta. Bolski vatrogasci jure na hitnu intervenciju šest puta vrteći se po rotoru. Ugostitelji pokazuju oboritu jadransku ribu i gostima donose oslića s blitvom. Vodič improvizira Zmajevu špilju u bolskom podrumu Jako vino, jer u špilji žive šišmiši koji prenose koronu, a Capak je reko… – opisuje nam ovaj umjetnik kako su tako uspješno uspjeli rekreirati pravu bolsku sezonu.

I tako su uz zvuke pjesme “Čiči-biči” u kombinaciji sa splitskom tradicionalnom “Marice moja ljubljena”, djela devedesetogodišnjeg Boljanina Marija Marinkovića Puse, kartonski turisti obišli sve ljepote i znamenitosti Bola, najeli se prave domaće spize, imali priliku prošetati se i u otočkoj procesiji na Tijelovo, a ako su se kojim slučajem na odmoru ozlijedili, bila je tu, naravno, i kartonska ambulanta! A kao što znamo, humor je nekada pravi i jedini način da se istaknu neki pravi, dublji problemi.

Probijajući se svakog dana kroz horde i nanose dragih nam gostiju od kojih ovisi naše gospodarstvo, slušajući sa svih strana uzvike, reklame i pozive na barem sedam različitih jezika, kako bi sačuvali zdrav razum – na sve te stvari poprilično otupimo.

Zato je gledati u filmu uslužne konobare, lažljive turističke vodiče i naporne prodavače brodskih izleta kako se ulizuju gostima od kartona, jedan pravi katarzični doživljaj. Jer natjerat će vas ti prizori na nekontrolirane provale smijeha, ali i kirurški precizno ukazati na taj teatar apsurda u kojem svake godine iznova sudjelujemo. Što njega frustrira u bolskom turizmu i vidi li tu neka održiva rješenja, pitali smo Jakšića Čokrića Puku?

– Ne frustrira me ništa. Zahvalan sam bolskom turizmu jer imam materijal za kreativno djelovanje. A kreativnost je u prvom redu promatranje, a onda djelovanje, razvija inteligenciju. Kad se inteligencija previše razvije, u apoteci postoje tablete protiv inteligencije – tri puta dnevno (bilo koje). Dole održivi turizam! Ako se bavimo turizmom, bavimo se neodrživim – urnebesan je, i kratko traje – zaključuje Jakšić, sretan što s filmom kreće na festivalsku turneju.

– Prvo Motovun, zatim… zatim… ja zapravo ne znam kako to ide. Ako netko zna, i hoće to raditi s mojim filmom, neka se javi meni – dogovorit ćemo se (njemu ili njoj 99, a meni 1 posto, i ja zadovoljan) – smije se osebujni umjetnik.