Na prvi pogled nekome bi se moglo učiniti da je Paul McCartney snimio svoj treći album. A nakon nekoliko slušanja “McCartney III” koji se pojavio potkraj 2020. pa ga zato nećete naći na popisima najboljih koji se obično zaključuju u prvoj polovici prosinca – jasno je da je snimio jedan od najboljih u karijeri.
S njime Paul McCartney odgovara na nekoliko važnih pitanja; zašto bi netko stalno snimao iste albume, zašto u 79. godini života ne bi mogao snimio jedan od najboljih u, uz Boba Dylana, najduljoj aktivnoj karijeri na planetu i kako je moguće da “McCartney III” zvuči ne samo mladenački nego i bolje od mnogih onih iz tri ili čak četiri puta mlađe konkurencije?
Na sva ta pitanja “McCartney III” odgovara ne samo pozitivno nego i sa superiornim rezultatom kojim je kao domino-kockica na omotnici albuma odavno porušio mnoga pravila i predviđanja.
Nije McCartney stranac na području važnih radova, a i aktivan je. Samo unatrag nekoliko zadnjih godina snimio je neke od najsolidnijih albuma samostalne karijere, pa je “McCartney III” zapravo nastavak sigurno zacrtanog puta. No, ono što najviše veseli je nesputanost i sloboda kreativnog procesa kojima je u doba samoizolacije iskoristio “propalu” godinu i prihvatio se glazbe kao terapije, podsjetivši usput na mladenačke dane kad je s Beatlesima udarao temelje inovacijama i novotarijama.
Na “McCartney III” sam je odsvirao sve instrumente, kao i na prvom samostalnom albumu “McCartney” iz 1970., ili na “McCartney II” iz 1980. Četrdeset godina kasnije, ili čak pedeset godina nakon raspada Beatlesa, s “McCartney III” napravio je sličan zaokret koji pomiruje osobne preokupacije i pop pjesmama prilazi s malo drugačije pozicije. Za razliku od sjajnih albuma poput “Driving Rain”, nedavnog “Egypt Station” na kojima je pokazao savršeno baratanje konvencionalnijim elementima rock-glazbe, “McCartney III” je radikalnije ostvarenje, ali tih 11 pjesama sasvim će dobro shvatiti i oni koji vole “običnog” Paula.
No, još će ga bolje prihvatiti oni drugi, kojima će serija otkrivalačkih pjesama, jednostavne instrumentalizacije i jasnih emocija povezati ponajbolje mlađe kantautore današnjice i ono najbolje po čemu poznaju McCartneyja iz prošlosti. Metodom vraćanja utjecaja, McCartney je samo sam sebi vratio ono s čime je utjecao na mnoge. U mnogim elementima pjesme na “McCartney III”, pogotovo nekoliko njih s pojačanim dotokom distorziranih električnih gitara, ali i mnogi akustičarski pastoralni elementi, podsjetit će na ono što je McCartney radio s Beatlesima na “Bijelom albumu” ili “Abbey Roadu”.
Koliko povremeno podsjeća na “Bijeli album” i igranje žanrovima, toliko tematski zaokruženim ciklusom pjesama “McCartney III” vuče usporedbe sa sličnom taktikom druge, završne strane vinila “Abbey Road”.
Bilo je to doba najveće slobode u kojima su se Beatlesi i McCartney pokazali majstorima koji su prethodno sa “Revolver”, “Sgt. Pepper” i sličnim radovima porušili prevladavajuće konvencije pop glazbe i pravila “kako se rade pjesme”, da bi krajem karijere pomirili te iste zakonitosti i nevjerojatnu kreativnost završnih albuma Beatlesa.
Tako se i “McCartney III” vraća pročišćenijoj radnoj taktici u kojoj ne fascinira površinskim atrakcijama, nego sjajnim i drugačijim korištenjem vlastitih obrazaca koje je odavno uveo na rock-scenu, pa ih možete čuti svakodnevno čim upalite radio ili televizor. Naći ćete na “McCartney III” akustičnih minijatura, zvuka starih synthesizera iz Abbey Road studija, briljantnih pop pjesama poput “Seize the Day” koje i stilski i razinom inspiracije zovu usporedbe s ključnim pjesama Beatlesa.
Ovo nije srednja struja za poklonike sirupastih balada Beatlesa, nego poznavatelje one inteligentne i provokativne glazbe Beatlesa i McCartneyja koja je znala ujediniti tradiciju, inovaciju i nezaustavljivu inspiraciju. Oslobođen svih obaveza prema sebi i drugima, čini se da McCartney danas osjeća obavezu samo prema onome najboljemu što je napravio na sceni proteklih 60 godina. Kao što je nakon smrti Johnna Lennona snimio odličan album “Tug of War”, znajući da je veći dio priče ostao na njemu, tako je i sada snimio drugačiji, nadahnut, introspektivan album koji i u sitnicama i ukupnim dojmom potvrđuje zašto govorimo o jednom od najtalentiranijih i najzaslužnijih rock-glazbenika koji su ikada hodali planetom.