“Samo jednom se ljubi”, “U raljama života”, “Za sreću je potrebno troje”, “Čaruga”, “Karaula”, “Neka ostane među nama”, “Ustav Republike Hrvatske”. Ne treba Rajku Grliću bolje najave od njegovih filmova. U pripremi je i novi, “Svemu dođe kraj”, koji će HAVC sufinancirati s pet milijuna kuna jednom kada ova situacija završi i do njegova snimanja dođe. A do tada, redatelja, profesora, pisca, kontaktirali smo u Americi gdje u izolaciji provodi ove, u najmanju ruku, čudne dane.
Kakvo je stanje u Americi kad je riječ o koronavirusu?
Čitav život grozim se amatera koji krajnje ozbiljno prosuđuju nešto što do kraja ne razumiju. Odgovarajući na vaše pitanje moram paziti da ne upadnem točno u tu grupu. Dakle, to što ovdje samo vidim, čitam i čujem, govori da je Amerika koronu dočekala krajnje nespremna. Prije svega zahvaljujući egomanijaku iz Bijele kuće koji je tvrdio da će to proći za nekoliko dana i pri tome ponavljao: “Neće meni doktori govoriti što da radim!” Kaže da za Uskrs želi pune crkve jer će do tada taj “kineski virus” ionako proći. I tako u nedogled prosipa floskule kojima se pokušava umiliti evangelistima, svojim najodanijim biračima, koji s prezirom gledaju na znanost. Ali jedno je kad maloumnim tweetovima zabavlja svoje birače, a drugo je kada s predumišljajem, kao što to čini sada, tjera ljude direktno u smrt. Zabrinuo se tek kada je vidio da burza klizi u ponor. Tako su i mjere koje donosi posljednjih dana uglavnom vezane za spas kapitala, a ne ljudi. Da bi priča imala “sretan kraj”, treba reći kako Amerika u ovom trenutku ima više zaraženih nego što ih je bilo u Kini i da, paralelno s time, predsjedniku svakodnevno raste popularnost. Tko živ, tko mrtav, tko lud, tko pametan?
O potresu u Zagrebu slušali ste daleko od svojeg grada. Kakav je bio taj osjećaj nemoći da išta učinite kada ste saznali što se dogodilo?
Osjećaj nemoći je jednostavno osjećaj nemoći. Strašan. Daljina na njega zalijepi i onaj mali dodatak; osjećaj potpune bespomoćnosti. Telefoni i mailovi neki su surogati, ali… Posljednje dane provodimo provjeravajući gdje je tko od prijatelja, znanaca… Mnoštvo isprekidanih informacija koje prolaze kroz glavu, sudaraju se i ne dozvoljavaju mir.
Kako biste kao redatelj ocijenili scenarij filma u kojem uz virus kojem nitko ne nalazi lijeka i zbog njega su u karanteni cijele države, odjednom udara potres, i to najjači u posljednjih 140 godina?
O tom “velikom potresu” prije 140 godina pričala mi je prabaka. Stanovali su na Kaptolu. Mačka je nekoliko minuta prije potresa počela bjesomučno trčati oko kuhinjskog stola. Tada je srušeno pola grada. No relativno brzo izrastao je novi, Donji grad, ono što je danas centar Zagreba, prostor koji je ovaj potres najjače devastirao. Kako je Zagreb već dugo strašno zapušten grad, bojim se da će mu nakon ovoga trebati jako puno vremena da dođe tamo gdje bi trebao biti. A za ubrzanje tog procesa potrebni su neki potpuno novi ljudi. Jer bez nekoga tko zaista razumije grad, Zagreb se iz ovoga neće izvući. A što se “uvjerljivosti” tiče, stvarnost je nažalost najčešće njezino jedino mjerilo. A ova stvarnost je strašna, i po intenzitetu i po ritmu kojim nevolje nailaze. Sve to puno više podsjeća na grčke tragedije nego na filmove.
Prije nego što se zakuhala situacija s epidemijom, iz HAVC-a je javljeno da snimate novi film. Scenarij ste koncipirali na Krležinu romanu “Na rubu pameti” u kojem se, između ostalog, on uvelike bavi ljudskom glupošću. Ne znam treba li uopće pitati što vas je ponukalo da se pozabavite tom temom?
Ponukalo nas je vrlo jednostavno pitanje koje muči mnoge među nama; može li pojedinac nešto učiniti protiv gluposti, nedostatka elementarnog građanskog morala i pljačke čime se ovdje vlada, zagađuje život, uništava nada, tjera na odlazak. Kako to pitanje neodoljivo podsjeća na ona pitanja koja je u tridesetima, vremenu vrlo sličnom ovom našem, postavljao Miroslav Krleža, učinilo nam se da bi ”Na rubu pameti” mogao biti sjajna polazna točka za put u propitivanje naših života. Na samom početku, zapanjeni tom sličnošću, Ante Tomić i ja krenuli smo s jednostavnom idejom da “Na rubu pameti” prilagodimo našem vremenu. Ali kada smo ozbiljno uronili u roman, shvatili smo da je to jedan veliki esej koji ne treba dirati. Da bi pretvaranje tog impresivnog “monologa o moralu” u film bilo čisto silovanje knjige. A i filma. S druge strane, želeći ostati u duhu romana, odlučili smo uzeti samo njegovu premisu i na njoj graditi posve novu priču. Zato na scenariju ispod naslova i piše “Nadahnuto djelom Miroslava Krleže”. A što se gluposti tiče, ne mogu a da ne citiram oca koji je govorio da je to jedna od rijetkih ljudski vrlina koja je krajnje pravedno raspoređena među ljudima širom svijeta.
Obezglavljeno vrijeme krajem 30-ih prošlog stoljeća o kojem Krleža piše vrijednosno nije ništa drukčije od ovog danas?
Vrijeme o kojem je pisao Krleža “nauljilo je dasku” fašizmu koji je bezbolno ušao u živote, a zatim i donio smrt milijunima. Ovo naše vrijeme, sa svim svojim populizmima, nacionalizmima i halapljivostima, neugodno podsjeća na to vrijeme. I ono očito “ulji dasku” nečemu sličnom. Hoće li korona promijeniti ritam događanja, usporiti, ubrzati ili možda sve okrenuti naopačke, to još nitko ne zna. Treba se nadati da je i to zlo za neko dobro.
Vaš djed apotekar išao je u školu s Krležom, a i vi ste ga mnogo godina kasnije sreli. Kako ga pamtite?
Kao mudrog čovjeka. Sjajnog pripovjedača.
Glavni lik filma je odvjetnik, tu je i ljubavna priča. Imate li već glavne glumačke protagoniste?
U potragu za glumcima kreće se tek kada ste sigurni da idete u produkciju. Svaka audicija je grubi atak na glumački ego, tim više jer casting za moje filmove traje strašno dugo. Zato ih pokušavam sačuvati od tog “mučenja” što dulje mogu. No kada pišem, volim na zidu imati fotografije glumaca kao nosioca glavnih likova. Lica koja slažemo s pomoću njih postaju opipljivija, življa. Gledajući te fotografije, dosta točno može se predvidjeti što bi netko mogao reći, a što ne. Nekada se ta imaginarna “zidna podjela” prelije u film, a nekada i ne. Vidjet ćemo. Treba pričekati. Nakon korone neće biti lako složiti produkciju.
Radni naslov filma je “Svemu dođe kraj”. U skladu s tim, kakva su vam promišljanja o razvoju pandemije, kada će joj doći kraj i s kakvim ishodom i kada biste s obzirom na sve možda mogli i početi sa snimanjem?
Nemam ja tu šarlatansku hrabrost da predviđam takve stvari. Ni za koronu ni za film koji je sada u potpunoj ovisnosti o njoj.
Pola godine živite u Zagrebu, pola u Americi. Korona vas je zatekla “preko bare”. Što radite u izolaciji?
Gradić u kojem živim tih pola godine prije nekog je vremena proglašen najljepšim malim univerzitetskim gradom Amerike. Zgrade od crvene cigle, zeleni travnjaci. Ukratko, idiličan pejzaž. Jedina prava ulica ima preko dvadeset velikih barova. U petak navečer treba istodobno poslužiti 20.000 žednih studenata. Danas su ti barovi zatvoreni, fakultet je zatvoren, studenti su poslani kućama, nastava se odvija preko interneta. Otvoreni su samo dućani hrane i apoteke. Grad je potpuno pust. Na snazi su vrlo stroge mjere izolacije. Stariji od 65, a ja sam tu granicu davno prešao, moraju ostati kod kuće i ne izlaziti osim za potrebe održavanja fizičke kondicije. U gradu se još nitko nije zarazio koronom. Kucnite o drvo. U takvoj izolaciju puno pišem. To je idealna disciplina za besposlenog redatelja. Radim na scenariju, vodim klasu putem interneta, gledamo puno filmova. I hodam. Ne da se hvalim, ali ovomjesečni prosjek po danu mi je 5,5 km.
Prije dvije godine napisali ste autobiografsku knjigu “Neispričane priče“. Kakav je osjećaj imati u rukama ukoričen svoj život?
Već sam rekao da mislim da je sve rečeno u poruci koju mi je tada poslao prijatelj Ivica Ivanišević. Glasila je, ako dobro pamtim, otprilike: “Kumpanjo, objavio si memoare, dobio Nazora za životno djelo, opraštaš li se ti to od nas?” Moj odgovor možete pretpostaviti.
U knjizi pišete i o ocu, filozofu Danku Grliću, i majci Evi, koji su bili ljevičari, zatočenici Golog otoka. Koliko vas je to formiralo?
Puno. Vjerojatno više nego što i mislim. Imali su veselje življenja. Usprkos svim predratnim, ratnim i poratnim zatvorima, obiteljskim tragedijama, brdima i dolinama, zabranama, prisluškivanjima…oni nisu posustajali. Veselili su se i to veselje, tu otvorenost, tu znatiželju, pokušali, koliko god je to bilo moguće, prenijeti na moju sestru i mene. Noćni razgovori s ocem u njegovoj biblioteci, a poslije i s majkom kada je ostala sama, smatram daleko najozbiljnijim fakultetom koji sam pohađao.
Zbog rata 90-ih odlazite u Ameriku. Jeste li našli odgovor na pitanje koje ste u jednom intervjuu sami sebi postavili, a to je ‘je li kofer moja domovina ili je moja domovina tamo gdje mi je kofer’?
Nisam pronašao odgovor. I ne žurim se da ga pronađem. U traženju, u čeprkanju po sebi i oko sebe, u znatiželji kojom se hranim, pokušavam održati “bistru glavu”.
Čemu se nadate, što će ljudi naučiti izlaskom iz pandemije?
Da će biti bolji, plemenitiji, manje pohlepni, osjetljiviji jedni na druge… glasio bi pristojan građanski odgovor. Ne preostaje mi drugo nego vjerovati da će se to i dogoditi.