U Areni više “repriznih” filmova jer redatelji i producenti žele svjetsku premijeru

Dobitnici Zlatnih arena i ostalih nagrada na ne baš osobito uzbudljivom 63. izdanju filmskog festivala u Puli bit će proglašeni sutra. Kako pulski festival, ruku na srce, nikada nije postao ni približno relevantan međunarodni festival, najvažniji je uvijek bio i ostao nacionalni program, kao slika odraza stanja u domaćoj kinematografiji. No, i ta je slika posljednjih godina počela slabjeti iz raznih razloga: previše je otvorenih, a brojčano ograničenih selekcija, rijetko tko manjinske koprodukcije zapravo doživljava kao hrvatske filmove, pa one i konkuriraju za uži dio nagrada (što samo unosi dodatnu zbrku).

Neki filmovi zbog potencijalnog sukoba interesa člana umjetničkog savjeta Mikea Downeya moraju biti prikazani izvan konkurencije (“Život je truba”, “Oslobođenje Skopja”) i, napokon, u Puli sve više gledamo “reprizne” filmove ili filmove koji nisu uspjeli ući na velike međunarodne festivale. Naime, budući da međunarodni predznak Pule izbija premijernim filmovima mogućnost sudjelovanja na međunarodnim festivalima, a apetiti nam po tom pitanju shodno rezultatima opravdano rastu, redatelji i producenti sve češće ne žele, šahovskim rječnikom, zbog pijuna žrtvovati kraljicu.

Tako ove godine na festivalu nije prikazan debitantski film Hane Jušić koji bi uskoro trebao osvanuti na jednom od najvećih svjetskih festivala, a i film Rajka Grlića “Ustav RH” ima veće ambicije u pogledu svjetske premijere. Nakon sedam festivalskih dana jedan se naslov u igranoj kategoriji izdvaja kao izraziti favorit. Riječje o filmu “S one strane” Zrinka Ogreste koji je svoj festivalski pedigre već potvrdio na berlinskom festivalu i predstavlja značajan iskorak od ostataka igrane produkcije; od filma, režije pa nadalje. No, filmu Snježane Tribuson “Sve najbolje” i nekim segmentima “Trampolina” Katarine Zrinke Matijević sigurno se otvaraju šanse u određenim kategorijama.

Oba filma, primjerice, imaju jake predstavnike za kategoriju najboljeg debitanta: “Sve najbolje” u liku izvrsne glumačke kreacije operne pjevačice Renate Pokupić, “Trampolin” u slučaju mlade glumice Tene Brankov Nemet i djevojčice Franke Mikolaci, a i sama redateljica može biti razmatrana u toj kategoriji bez obzira na određene osjetne skokove u vezivnom tkivu njezine priče.

U kategoriji najbolje glumice, kao u slučaju najboljeg filma, također zapravo nema utrke. Ksenija Marinković ulogom u Ogrestinu filmu “S one strane” dovoljno odskače, a ako joj je netko konkurencija, onda je to ona sama u nekom od preostalih filmova u kojima glumi (nakon četiri filma prestao sam brojiti), a najizrazitije njezina uloga u “Sve najbolje” S. Tribuson. Naravno, ne treba zanemariti da se za Zlatne arene od lani natječu i dokumentarci, a možda će jak predstavnik te vrste, “Generacija ‘68” Nenada Puhovskog, pokazati da ona nije – što je bio lanjski dojam – zalutala u natjecateljski segment tek kao puka dekoracija.

>> Ovog ljeta desetak spektakularnih događanja u puskoj Areni - od Carrerasa do Planta