Kada bi se karta Zagreba popikala oznakama nekadašnjih art kvartova u kojima su postojali atelijeri i stvarala se umjetnost, ne bismo puno zaostajali za europskim metropolama. No to je stvar prošlosti i govorimo o nekoj bivšoj zagrebačkoj karti. Nešto još uvijek doduše postoji, ali ne u nekadašnjem obujmu niti je jednako živopisno kako to pamte kustosi koji su kao studenti 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća imali priliku kretati se tim prostorima. Jedna od takvih sretnica je Koraljka Jurčec Kos, autorica velike izložbe "Atelijeri Medulićeva/Sjećanje na zaborav" otvorene u Klovićevim dvorima.
Izložba je to o jednom takvom prostoru, točnije o njegovim stanarima, o atelijerima u Medulićevoj 12 i ljudima koji su u tom prostoru radili – radovi njih 16-ero izloženi su u 12 soba Galerije na prvom katu. Riječ je o djelima doajena - Josipa Zlatka Biffela, Jure Labaša, Stanka Vukadina, Francine (Franje) Dolenca, Miljenka Bosanca, Tomislava Ostoje, Stanka Jančića, Marije Ujević Galetović, Ljubomira Stahova, Ivana Kožarića, Stipe Sikirice, Mile Kumbatović, Nataše Cetinić, Šime Vulasa, Dore Kovačević i Zlatka Šimunovića. U pitanju je generacija umjetnika mahom rođenih između 30-ih i 40-ih godina, u atelijere u Medulićevoj dolaze u svojim ranim 40-ima i u toj zelenoj oazi bivših kožarskih radionica koje im je grad 1969. dao na korištenje, stvaraju umjetničku koloniju, 14 atelijera, živ prostor u kojem se stvaralo, ali ne samo slikalo ili kiparilo već se i družilo, razmjenjivalo ideje, i umjetničke i političke, boćalo, kuhalo, slavile se nove godine, živjelo se. Jedan od njih tamo je doista živio i živi i radi i dandanas, a to je Stanko Vukadin.
- Ideja uvijek proizlazi iz ponešto osobnog iskustva pa je isto i s idejom za ovu izložbu. Smatram se privilegiranom što sam kao mlada kustosica u bivšem Muzejskom galerijskom centru imala priliku upoznati to dvorište u Medulićevoj i osobnosti koje su djelovale unutar tih atelijera. U memoriju su mi se najviše usjekli susreti s Tomislavom Ostojom i Ivanom Kožarićem, a družila sam se puno i s Minjom Bosancem i Natašom Cetinić. Na ovu izložbu nastojali smo prenijeti njihovu kreativnost i ukazati na to koliko su autori koji su tamo djelovali i danas potentni. Kad stižu u Medulićevu, kao što ste već rekli, imaju već 40 godina, a kako bismo napravili ujednačen, uži izbor, izloženi su radovi nastali uglavnom osamdesetih jer taj je dio njihova opusa ljudima najmanje poznat. Tako je, primjerice, potpuno iznenađenje Zlatko Šimunović koji je jako malo izlagao, a kao vrstan matematičar i čovjek s osjećajem za geometriju, napravio je čaroliju s mobilima i transformobilima koji nisu viđeni od njegove smrti 1995. - govori Koraljka Jurčec Kos i nastavlja:
- Izloženo je 185 radova, a moj fokus bio je na skulpturi jer mi se čini da smo je željni, iako ima i krasnih Biffelovih akvarela, skulptura u staklu Mile Kumbatović... Svaka je soba ove izložbe jedinstvena i samosvojna, ogledalo svakog umjetnika ponaosob, a radovi su posudbe od nasljednika ili samih umjetnika, a ima ponešto i radova od kolekcionara i institucija.
Primjerice, u vrijeme kada Josip Zlatko Biffel dolazi u atelijer u Medulićevoj 12 bio je nastavnik na slikarskom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti pa su ga i na ovoj izložbi predstavili njegovim vedutama viđenim s prozora u Medulićevoj, ali i poetskim ciklusom vezanim uz primorje. Jure Labaš, recimo, zastupljen je na izložbi radovima među kojima su brojni bili na izložbi "Objekti – skulpture – slike" održanoj u MUO 2007. godine.
- On je bio toliko aktivan i zainteresiran za ovaj postav (umjetnik je rođen 1935. godine, nap. a.) da je često pohodio svoju izložbenu sobu tako da smo je na kraju uredili po njegovim zamislima. Iako Labaša uglavnom percipiraju kao autora aktova i majstora erotičnih scena, on se ovdje pokazuje kao skulptor i publici zajedno s nama pokazuje ono što ga u ovom trenutku umjetnički najviše zanima. Njegov atelijer na katu Medulićeve prilično je oštećen u potresu i pretrpan radovima. Naši tehničari su jedva ušli kad su dolazili po izloške – kazala je Jurčec Kos.
Soba pak zatajenih osobnosti je ona koju dijele Francina (Franjo) Dolenec i Minja Bosanac. Dolenec, koji je nepravedno bio pripisivan umjetnicima naivcima - iako jest rođen u Hlebinama i premda je radio uporabne predmete na razini vrhunskog produkt dizajna - ovdje se otkriva u lirskom, apstraktnom svjetlu na razini Lovrenčića. Minja Bosanac pak poznat je publici po slikama krhkih leptira i jednostaničnih bića. On je posebno emotivno doživljavao svoj boravak u Medulićevoj jer je u Zagreb došao iz malog sela kraj Bjelovara na studij prava da bi zadovoljio ambicije svojeg oca. Pravo mu nikad nije sjelo i svoj život našao je među umjetnicima. Ovdje je predstavljen s dvije slike iz NMMU-a i iz Gradskog muzeja Karlovca koje rijetko izlaze iz depoa.
Zgodan je i hommage Stanku Jančiću, umjetniku bliskom i pop-artu i Biafri, a izložen je njegov ciklus skulptura "Čaj u pet" koji se sastoji od 49 skulptura (izloženo ih je 15) na kojima isti ženski akt prikazuje u različitim položajima, montira noge, prevrće ruke. Zanimljiva crtica iz njegova života je da je bio popularan u Africi nakon što je dobio poziv i priliku da ode u Gvineju kako bi napravio portret tamošnjeg predsjednika Sékou Touréa.
Radosna soba je i ona velike kiparice Marije Ujević Galetović, iako radost umanjuje njezin nedavni odlazak. Izložene su njezine dvije skulpture Mačke i tri reljefa posuđena od kolekcionara iz Beča.
Jednog među kiparskim doajenima i korisnicima atelijera u Medulićevoj 12, Stipu Sikiricu, koji će za koji dan proslaviti 90. rođendan, pratimo pak izborom skulptura iz Gradske galerije Sikirica u Sinju. Riječ je o portretima suvremenika i prijatelja koji su se družili u njegovu atelijeru igrajući briškulu i uz čašu vina vodeći razgovore o jeziku i književnosti, društvenim odnosima i politici. Tamo su redovito zalazili Jozo Laušić, Zlatko Tomičić, Marko Grčić, Matko Raos, Ivan Raos, Josip Pupačić, Đuro Tiljak, Jure Kaštelan, Vasilije Jordan, Tomislav Ladan, Ranko Marinković, Fabijan Šovagović... Izložena je i njegova portretna bista Ivana Meštrovića, kao najavna poveznica s velikom izložbom Ivana Meštrovića koja se otvara u studenome 2023. u Klovićevim dvorima, ali i zbog činjenice da je nedavno u Sinju održana usporedna izložba dvojice autora koja ih povezuje portretnom plastikom i mogućnošću usporedbe pojedinih biografskih i stilskih činjenica.
Morska soba posvećena je Nataši Cetinić, Mili Kumbatović (rođena davne 1915. godine i bila je najstarija korisnica atelijera u Medulićevoj, nap. a.) čije su krhke skulpture od stakla dopremljene iz Omišlja s Krka, i Šimi Vulasu među čijim prepoznatljivim drvenim skulpturama dominira ona po kojoj je izrađen čuveni spomenik Podhumskim žrtvama na Grobniku.
U pitanju je, dakle, sjajna izložba koju se mora vidjeti jer divovima iz Medulićeve 12 njome je još jednom dana vidljivost na Jezuitskom trgu 4. Što se tiče sadašnjosti samog prostora u Medulićevoj 12, u njemu još ima atelijera na životu, ali prostor je, doznajemo, prilično devastiran. Dakle, postoji život, ali ne izgleda više osebujno, zeleno i živo kao nekad. Možda upravo ova izložba potakne inicijativu za revitalizaciju tog i sličnih prostora koji su i umjetnicima i Zagrebu nasušna potreba.