U programu Velikih 5 na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu ističe se novi film njemačkog redatelja Christiana Petzolda. Nagrađen i Srebrnim medvjedom Berlinalea, njegovo “Crveno nebo” varijacija je žanra tipičnih ljetnih filmova odrastanja.
Ta ljubavna drama koja graniči s crnom komedijom donosi priču o mladom i nesigurnom piscu Leonu, koji planira drugi roman završiti u miru prijateljeve vikendice. No umjesto ljetne idile, dočekaju ga životne i emotivne turbulencije uz dramatičnu kulisu šumskih požara koji divljaju u okolici.
Iskustvo gledanja “Crvenog neba” u početku mi je bilo izluđujuće – Leon je toliko iritantan da se ne sjećam kada me posljednji put neki filmski lik toliko razjario. No, kako film odmiče, komadići slagalice počinju se spajati i postaje očito kako ste pažljivo iskonstruirali njegov lik.
Tako je, to je bilo potpuno namjerno! Za mene, pravi junaci u povijesti filma upravo su ljudi koje biste najradije udarili i uvijek sam htio znati možemo li prema njima osjećati i empatiju. Zapravo, filmski junaci uglavnom su ili nesretni ili šupci. Leon je definitivno šupak. A budući da je on umjetnik, pisac, poznajući mnogo umjetnika, uključujući i onoga u sebi, ja znam kakvi šupci možemo biti.
Čula sam i da je zapravo Leonov užasni roman “Club Sandwich”, na kojem u filmu radi, zapravo inspiriran vašim filmom “Cuba Libre”, na koji i niste baš najponosniji?
Nije da nisam zadovoljan tim filmom, mislim da nije loš. Ali, pomalo se sramim samog sebe kada se prisjetim kako sam se ponašao tijekom snimanja tog filma, koji je bio moj drugi dugometražni igrani film, snimljen sredinom 90-ih. Bio sam zanesen uspjehom svog prvijenca i mislim da sam si počeo utvarati da sam neki veliki redatelj. Glumio sam umjetnika, stalno sam filozofirao i bio sam strašno intelektualan, čega me sada sram. To sam iskustvo i ponašanje ugradio i u lik Leona, koji je također u svojem ponašanju vrlo teatralan i dramatičan, kao da na pozornici igra ulogu pisca, ili onoga što on misli da bi pisac trebao biti.
Dok ste snimali film, u neposrednoj blizini zaista je divljao šumski požar?
Istina, nekih 10-12 km od naše lokacije bio je požar, a tijekom snimanja cijelo smo vrijeme mogli čuti sirene. Nebo je zaista bilo crveno, i po njemu su neprestano letjeli helikopteri. I dio u filmu, u kojem prikazujemo izgorjelu šumu s uništenim autima i umirućim životinjama, snimali smo na stvarnom poprištu tog požara. Iako nije bilo opasnosti za nas, nismo se morali previše pretvarati, jer vatra je doista bila oko nas.
Da niste vi možda podmetnuli požar kako biste imali savršenu kulisu za film?
Haha, nisam! Ali umjetnost je katkad takva – ponekad kao da može predvidjeti budućnost. Primjerice, moj kolega Harun Farocki i ja 2007. godine pisali smo scenarij za film “Yella”, koji se bavio financijskom krizom, i samo godinu dana kasnije nastupila je prava, globalna financijska kriza. Čak i kad se čini da se neki film bavi prošlošću, zapravo uvijek gleda u budućnost. Jer, kada stvarate fikciju, ona je direktno povezana s vašim snovima, noćnim morama i tjeskobama, a podsvjesno možemo osjetiti neke stvari i prije nego što se u stvarnosti dogode.
I “Crveno nebo” obilježeno je tjeskobom koju današnje mlađe generacije osjećaju kada razmišljaju o budućnosti, pogotovo zahvaljujući klimatskim promjenama čiji su simptom, dakako, i požari.
Meni je više od šezdeset godina, ali moja djeca iste su dobi kao i likovi u filmu. Kada sam ja odrastao 70-ih i 80-ih, osjećao se nevjerojatan optimizam prema budućnosti. “Crveno nebo” zamislio sam kao film o ljetu, a moja ljeta bila su vrijeme bezbrižnosti, prvih ljubavi i činilo se kao da će ih biti još na tisuće. No kada sam o ovom filmu razgovarao sa svojom djecom, objasnila su mi da između moje i njihove generacije postoji golema razlika. Njihovi životi potpuno su drukčiji, obilježeni strahom i nesigurnošću, osjećajem da smo došli do točke s koje nema povratka i da će ta bezbrižna ljeta uskoro postati stvar prošlosti. Za nove generacije ljeta postaju vrijeme kada bjesne šumski požari, vladaju strašne suše i nezapamćene oluje. Mladi danas osjećaju nadolazeću katastrofu i nisu više tako naivni i nevini kao što smo mi nekoć bili.
Još jedna zanimljivost u vašim filmovima jest da je seksualnost, iako iznimno važna, često implicitna. U “Crvenom nebu” seks se samo čuje, nikada se ne vidi. Jednom ste kazali da mislite kako scene seksa gotovo nikada ne dodaju vrijednost filmu. Zašto?
Mislim da u cijeloj povijesti filma postoje tek dvije ili tri scene seksa koje imaju smisla. Shvaćam da je to vrlo neobičan stav, ali pokušat ću vam ga objasniti. Najprije, mislim da je puno zavodljivije kada seks samo čujete, a ne vidite, jer tako možete u vlastitom umu stvoriti sliku onoga što se događa u susjednoj sobi, nije vam nametnuta. Drugi je razlog tehničke prirode. Zbog prirode filma i snimanja, intimne scene moraju biti dobro osvijetljene, a poze i pokreti pomno iskonstruirani i koreografirani da bi dobro izgledali. U stvarnom životu nije tako. Seks se najčešće odvija u zamračenim sobama i gotovo nikada nije “filmičan”.
Za kraj, dolazite li na ZFF?
Nažalost, ne mogu doći, jer upravo radim na scenariju za novi film, a rokovi se opasno bliže. Bit će nešto drukčiji od mojih dosadašnjih filmova, obiteljska drama s elementima horora o mladoj pijanistici koja dolazi živjeti s jednom obitelji, no ubrzo shvaća da s njima nešto nije kako treba... Ali strašno bih volio jednom posjetiti Hrvatsku. Obožavam hrvatski nogomet i fascinira me kako jedna tako mala zemlja može imati toliko fantastičnih sportaša. Obećavam da ću doći iduće godine, nadam se sa svojim novim filmom.