Najnovija istraživanja provedena u Hrvatskoj jasno su nam pokazala koliko su djeca načeta životom pod diktaturom pandemije koronavirusa. Naravno, djeca u Zagreb i na Banovini, uz život u izolaciji i nastavu online bore se i sa strahovima od potresa. Treba im stoga veselja, optimizma, ideja zajedništva... ukratko, nade. Sve to nudi “Čarobnjak iz Oza” koji u subotu, 18. rujna premijerno stiže na scenu ZKM-a. Redateljica Saša Broz najavljuje predstavu.
Postoji li uopće legendarniji naslov od “Čarobnjaka iz Oza“ u kojem podjednako uživaju i djeca i odrasli?
Roman je prvi put objavljen 1900. godine i u prvih šest mjeseci prodan je u 90 tisuća primjeraka, što je za to doba nevjerojatan uspjeh. U prve dvije godine postao je bestseler, a nakon svoje svjetski poznate filmske verzije priča o Dorothy Gale postaje najčitaniji roman, ali i najgledaniji film svih vremena. Dok je Baum prilično ležerno dvije godine pisao svoj roman, autora filmske verzije “Čarobnjaka iz Oza” na setu su pratile razne nezgode. Unatoč njima film je postigao planetarnu slavu.
Zašto ste i kako izabrali baš taj naslov za prvu suradnju sa ZKM-om?
Moj prvi izbor bila je adaptacija romana “Paklena naranča” A. Burgessa, međutim te sezone već je bio planiran naslov slične tematike pa smo se odlučili za “Čarobnjaka iz Oza”. Svakako sam željela da moja prva suradnja sa ZKM-om bude naslov za djecu i mlade.
Koje su zamke, a koje prednosti kada se u kazalištu postavlja djelo koje je poznato svim generacijama zbog velikog filmskog hita?
Zamka je dvostruka jer imamo roman koji je i danas dio obavezne lektire u školama i vrlo popularan film. Odlučila sam se ne baviti prednostima jer one već u startu rade za predstavu, već sam se koncentrirala na ono što je bio izazov. Zanimalo me što se može pronaći na internetu od snimki kazališnih adaptacija romana. Sve što sam našla bile su doslovne kopije filma, prilično staromodne, i s kompletno preuzetom glazbom iz filma. Izgleda da se nitko nije poželio odmaknuti od filma i malo dublje istražiti što se sve može iščitati iz romana. Upravo zato odabrala sam drukčiji put, bilo mi je važno odmaknuti se od romana, a još važnije “pobjeći” od filma i napraviti predstavu koja je autentičan proizvod. Naravno kostur priče ostaje prepoznatljiv.
Kako se uopće radi u takvoj situaciju, treba li “pobjeći” od svih mogućih usporedbi ili je dobro na neki se način “nasloniti” na dobro poznate vizualne slike. Pitam to zato što sam vidjela neke od fotografija s kostimiranih proba i čini mi se da je lik Limenka jako sličan onome u filmu?
I jedno i drugo je opcija, sve je stvar koncepta i ideje. Adaptacija romana ne podilazi Baumu, a cijela predstava ima tek jednu scenu koja je namjerno rađena tako da na kazališnoj sceni živi kao vizualni hommage filmu. Ljubitelji filma će je prepoznati i tu zapravo koketiranje s prepoznatljivim vizualima prestaje. Originalni roman obiluje nekomunikativnom i opterećujućom simbolikom. Fleming je taj suludi Baumov psihodelični roller coaster u filmu pripitomio.
Naravno da nas nije zanimalo otkrivati primjerice činjenicu da je jedan od likova iz Oza Baum posvetio neuspješnim američkim predsjednicima 19.stoljeća, a niti to da je za njega žuti puteljak bio sinonim duhovnog prosvjetljenja čovjeka za koje mu trebaju pamet, srce i hrabrost. Mene je više zanimao prostor mašte i igre u kojem se Dorothy i Toto susreću sa svojim neprilagođenim prijateljima. Distopijski vizual, magičan i bajkovit, samo je naznačen okvir u kojem se likovi bune protiv smjera priče, uzimaju stvar u svoje ruke, mijenjaju uloge i u konačnici svoju sudbinu, što je velika poruka za svakog malenog gledatelja.
Koliko nam u ovim našim svakodnevnim pandemijskim nevoljama treba predstava koja snažno progovara o prijateljstvu, hrabrosti, zajedništvu, tim više jer nova istraživanja govore da upravo djeca jako teško prolaze kroz sva ograničenja koja je u naše živote donio koronavirus?
Upravo sada više nego ikada djeci trebaju predstave koje bude nadu, slave prijateljstvo, nesavršenosti i različitosti. Zato je bilo važno likove postaviti iz konteksta 21. stoljeća, dati im upravo one “alate” za koje želimo da ih današnja djeca prepoznaju, ali i steknu u svom životu.
Djeca trebaju znati da je sasvim u redu ako nekad ne znaju što se od njih očekuje, ako su usamljeni, prestrašeni. Uostalom, svi ponekad sumnjamo u sebe, znamo kako boli slomljeno srce i sve nas je nečega strah. To pokazati djeci znači razbiti ideju da su svi odrasli “supermeni”.
Kako ste pronašli svoju Dorothy?
Nisam imala dvojbe oko Dorothy, Petra Svrtan je upravo Dorothy kakvu sam željela. Petru sam znala kao glumicu, ali tijekom rada na ovoj predstavi imala sam je prilike upoznati i privatno i znam da sam odlično odabrala. Bilo mi je važno odmaknuti se od kulta ljepuškaste i nježne Dorothy kakva je bila Judy Garland. Petrina Dorothy rado izvlači svoju družinu iz nezgoda, nije joj stran ni karate i vjerujem da će se s takvom Dorothy sve djevojčice rado poistovjetiti.
A kako ste složili ostatak glumačkog ansambla?
Glumačka podjela mi je iznimno važna jer sve moje predstave imaju snažan glumački pečat. Uz Petru Svrtan kroz priču nas vodi Toto kojeg igra Ivan Pašalić. Strašila igra Jasmin Telalović, Limenka Mateo Videk, Lava Sreten Mokrović. Vješticu Zapada igra Anđela Ramljak, Vješticu Istoka Lucija Šerbedžija, a Glindu Milica Manojlović. Oz je Petar Leventić, Keš Toma Medvešek, Kora Ugo Korani, Grin Kristijan Ugrina i Orla Tina Orlandini. Strinu Em i Strica Henryja igraju Dora Polić-Vitez i Danijel Ljuboja.
Glumačkom ansamblu ZKM-a redatelji obično dijele superlative. Kako ste vi zadovoljni ovom suradnjom?
Glumci “Čarobnjaka iz Oza”, ali i svi ostali segmenti ZKM-a, od tehničke podrške, preko produkcijske do PR službe, svi oni su disali za ovu predstavu. Opet moram naglasiti da su ovo teška kazališna vremena, a ova je predstava nastajala u izazovno vrijeme pandemije. No, bez obzira na sve prepreke, glumački ansambl “Čarobnjaka iz Oza” uvijek je bio spreman dati svoj maksimum i pri tome nisu gubili svoju duhovitost, pristupačnost i vrhunski profesionalizam. Više od toga nisam mogla poželjeti.