U Domovinskom ratu ubijeno je nekoliko stotina djece. A kako dijete svakom roditelju daje gotovo nadljudsku snagu, s gubitkom djeteta ta snaga zauvijek nestaje.
Prekinuti dječji snovi
Do kraja života, roditelji te djece ostaju… otkrhnuti. Upravo tako, “Otkrhnuti”, naziv je dokumentarnog filma scenaristice i redateljice Slavice Šnur i producenta Stipe Majića, čije je snimanje upravo završeno. Ona je autorica dokumentarca o NBA zvijezdi Dariju Šariću i nagrađivana filmska djelatnica, a on je producent uspješnih dokumentaraca “Glavu dole, ruke na leđa“ i “Srce Vukovara”. Oba autora njeguju senzibilitet prema tematici Domovinskog rata, koji su osobno osjetili u opkoljenom Vukovaru, no ovaj najnoviji film nije ratni. Upravo suprotno, slažu se, ovo je antiratni film, film o najvećoj ljudskoj boli – gubitku djeteta.
– U svakodnevnom životu muči nas milijun problema, a većina njih su trivijalni. Imamo li vremena zastati i razmisliti što zaista znači nenadoknadiv gubitak? Ti “okrhnuti” ljudi žive s nama. Sjede pored nas u autobusu, stoje s nama u redu ispred blagajne. Znamo da njihov gubitak nikada nećemo ispraviti, no ponekad je dovoljno pokazati barem malo pažnje i suosjećanja. Ovaj film pokušat će ljude na to podsjetiti – kaže redateljica Slavica Šnur koja je prije nekoliko mjeseci krenula bilježiti priče roditelja poginule djece.
Jer, koliko je ljudi čulo za Luku Lukšića, odličnog učenika prvog razreda dubrovačke medicinske škole. Toga dana, 1992. Luka je obukao nogometni dres koji mu je poslala teta iz inozemstva. U novoj sportskoj opravi nikada nije zaigrao, ali je sahranjen u njoj. Jedna od tri granate, koje su pale na hotel Lapad, prekinula je ovaj mladi životni put. U Dubrovniku su neki drugi dječaci postali doktori, kao što i neki drugi dječaci igraju nogomet na međunarodnom memorijalnom turniru koji se zove njegovim imenom.
A koliko ih je čulo za medicinsku sestru Vesnu Baumgartner iz Vukovarske bolnice koja je svakodnevno izlagala život kako bi spasila ranjenike s prve crte bojišnice? Vesna Baumgartner izvršila je suicid jer nije mogla živjeti sa spoznajom da je njezin sin Tomislav odveden iz bolnice, ispred njezinih očiju, da bi bio mučen, a potom strijeljan na Ovčari, 12 dana prije svojeg 17. rođendana. Koliko ih zna za Kristinu iz Slavonskog Broda, Ljiljanu iz Osijeka i Antu iz Biograda? Svako to dijete imalo je snove. Maštali su kako će biti doktori, tenisači, stolari, krojačice, glumci, kuhari, a njihovi roditelji su ih bodrili u njihovim htijenjima. Njihova svakidašnjica je, otkriva film, posjećivanje grobova, prelistavanje albuma, mirisanje majica njihove djece, češljanje njihovih lutkica i ostali pokušaji da sačuvaju djeliće njihove davne prisutnosti.
Je li moguće opet biti sretan?
– Intencija ovog dokumentarnog filma je dati odgovor na pitanje: Tko su ta djeca? Koja su njihova imena? O čemu su maštala? Čemu se radovala? Tužno je da se tih dječjih lica sjećaju samo njihovi roditelji. Kako je nositi se s takvom boli? Bez oprosta, je li moguće u ostatku života biti sretan? To su neka od pitanja koja postavljamo roditeljima preminule djece. Želja nam je poručiti ljudima koji su proživjeli ovakvu bol da nisu sami i upitati se kakvi smo mi to ljudi kada smo dopustili da patina zaborava i bešćutnog nehaja prekrije te dječje živote – poručila je Šnur, redateljica filma čija je premijera 17. lipnja u 20 sati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Gđa Slavica kad već radite takav film onda bar prezimena i datume pišite točne. Ovako to ide pomalo na jetra već članovima obitelji. Nije Baumgartner nego Baumgertner, eno na Mirogoju pogledajte na ploču ako vam nije preteško se potrudit. Rodio se 27.11. pa mu nije od 20.11. trebalo 12 dana do 18. rođendana nego svega sedam ili vi to brojite nekako drugačije. Malo više poštovanja i respekta prema podacima o mrtvima molim.