Novinarskom projekcijom na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, a onda i premijerom u HNK, zagrebačkoj publici predstavljen je igrani film “Lea i Darija” Branka Ivande. Glavna junakinja filma mala je umjetnica Lea Deutsch (igra je vrlo prirodna Klara Naka), jedna od najvećih zvijezda koje je HNK imao.
Tragična Leina sudbina većini je dobro poznata. Djevojčica, koju su nazivali hrvatskom Shirley Temple, a Tito Strozzi samo je za nju pisao operetu “Čudo od djeteta”, dolaskom ustaškog režima osuđena je na progon iz oba svoja doma (stana u središtu Zagreba i nacionalne kazališne kuće), a najzad je tragično skončala u posljednjem vlaku za Auschwitz. Njen fascinantni život i tragična sudbina idealan su scenaristički materijal, koji nažalost nije rezultirao dostojnom dramom, za koju je svakako bilo (i glumačkog) potencijala. Ivanda je iz nekog razloga priču o stradavanju zagrebačkih Židova i homoseksualaca odlučio pretvoriti u vedar dječji film, u kojem negativaca zapravo i nema, a čak ni smrt nije tragična nego pretočena u rasplesani kraj. Ako je Ivandina želja već bila da drugi put ne ubije nesretnu djevojčicu, možda se mogao više ugledati na poznatu tragikomediju “Život je lijep” Roberta Benignija, u kojoj je svaki kadar smijeha i plesa smješten u prijeteću atmosferu nacističkog logora popraćen nelagodom koja obuzima gledatelja.
U “Lei i Dariji” te nelagode nema, zapravo u većini prizora nema ni snažnijih emocija, tako da je od filma na kraju ostala tek biografska nota koja nam ne donosi mnogo novih spoznaja. I dok se uglavnom solidni glumci hrvaju sa sterilnim dijalozima, u prvi plan izlazi vrlo dobra kamera te atraktivni crno-bijeli kadrovi kojima je Ivanda rekreirao prizore iz tadašnjeg zagrebačkog života. A tek odjavna špica reći će nam da su se tu pojavili i neki važni protagonisti tadašnjih društvenih krugova koji u filmu uopće nisu imenovani!
mislim da je ivanda upravo htio biti kao benigni samo za to što je on napravio u \'život je lijep\' treba talenta, jer inače se lako osklizneš i ispadneš glup