Pisac Robert Međurečan bavi se i glazbom, a nedavno je osvojio lijep iznos u HRT-ovoj Potjeri. Lani mu je Sandorf objavio treći roman “Krletka za glinenog goluba”, a izolaciju koristi za pisanje dnevničkih zapisa.
Nedavno ste u HRT-ovoj Potjeri osvojili više nego lijep kunski iznos. Može li se taj iznos usporediti s književnim honorarima?
Tako je, imao sam sreću da sam nabasao na dobru i hrabru ekipu i da smo pobijedili lovca Kotigu. Novac od nagrade dobro će doći u ova krizna vremena. A još je veća fora to što ga u uvjetima karantene nemam gdje potrošiti. Osjećam se kao lik iz TBF-ove pjesme „Nema nam pomoći“ koji se kladi na smak svijeta, dobije milijune i onda se zapita “gdje ću sve potrošit kad sutra neće radit’ ništa”... Uspoređujući nagradu iz kviza s književnim honorarima, pitanje treba obrnuti: kako usporediti književne honorare s nagradom? Kad tako postavim pitanje, umalo mi ne pukne vodenjak od smijeha – šezdesetak tisuća kuna je misaona jedinica za književne honorare. Evo, čitam da je napokon dovršen obračun naknada za posudbu knjiga u knjižnicama za, pazite sad, 2017. godinu. Uz brzinu i efikasnost, pohvaljujem i izdašnu naknadu za pojedinačnu posudbu od čak 0,56 kn. Gospodo književnici i oni koji se tako osjećate, razvijte klorofil u koži, pustite lišće umjesto brkova i brada i na proljetno sunce. Ah, da, zaboravio sam da je karantena, nema šetnje...
Hoćete li sada baciti književno koplje u trnje i prebaciti se na kvizove, primjerice na Milijunaša?
O odustajanju nema ni govora, tek sad sam se ražestio. Što ćete, netko voli da ga tuku, a netko ima potrebu pisati. Milijunaš i ja mjerkamo se dulje vrijeme, dvaput sam bio među natjecateljima, ali prst mi je bio prespor. Ne odustajem, doći će i moje vrijeme u Mlijunašu. “Kvizovanje” i pisanje zapravo su srodne discipline – jedino tu čovjek može iskoristiti gomilu slabo korisnih podataka. Gdje ti znanje o tome koji je, na primjer, najveći grad na Kreti ili tko je bio ljubavnik Katarine Velike, može donijeti novac, osim u kvizu ili preko knjige koju si napisao (ovo s knjigom i novcem vrijedi samo ako ona postane hit).
Lani ste objavili roman “Krletka za glinenog goluba”. Smiješi li vam se koja književna nagrada za njega? Jeste li krenuli s lobiranjem?
“Krletka za glinenog goluba” naišla je na vrlo dobar odjek među čitateljima, recepcije su listom povoljne, predstavljanja su održana širom zemlje (mnoga sam morao odgoditi zbog karantene, inače bih ih bilo do ljeta). Lijepo je družiti se s čitateljima, raspravljati s njima. Meni je kao autoru potreban taj kontakt s “bazom”. A književne nagrade također bih usporedio s kvizom u kojem se mora poklopiti niz sretnih okolnosti: da ekipa s kojom igraš bude dovoljno dobra, da žiri ima loš dan, da te pogode pitanja... “Krletka” je u širem popisu za T-portalovu nagradu za najbolji roman, ali ne znam u kojoj je fazi natječaj i hoće li ga uopće biti s obzirom na koronu. S lobiranjem nisam krenuo, jer ne smijemo van iz kuća, iako bi sad bilo pametno početi – nitko iz žirija ne može se izvlačiti da nije kod kuće. Od svih suptilnih pristupa, najdraži mi je Al Caponeov pristup lobiranju: “Lijepa riječ i pištolj puno su efikasniji od lijepe riječi”.
Lani smo razgovarali u kafiću u kinu Europa. Sada ne samo da je zatvoren taj kafić, nego i svi ostali u Hrvatskoj. Ruga li se to stvarnost s nama?
Stvarnost je počela opako pretjerivati. Kad sam bio literarni goluždravac, prvo pravilo pisanja koje me naučio moj tadašnji urednik Milan Šarac bilo je:“Razlika između stvarnosti i fikcije jest u tome da fikcija mora biti logična, a stvarnost ne mora“. Da sam mu napisao tekst o epidemiji i još dodao potres i nanose snijega, rekao bi mi da pretjerujem i da tekst gubi na uvjerljivosti. A stvarnost čini upravo to. Zapravo, stvarnost je uhvatio žestoki PMS i sad nemilice mlati po nama. Zna se što se radi kad se uđe u takvo stanje: kilogram čokolade i tišina u kući. Previše stvari počeli smo uzimati zdravo za gotovo, vrijeme je za resetiranje. Možda ćemo poslije više cijeniti mogućnost sjedenja u kafiću i možda ćemo biti izdašniji u napojnicama.
Imate li još münchensku adresu ili vas je virus vratio u Hrvatsku?
Plan je bio da se vratim u Deutschland ili čak da odem dalje, ali virus je odgodio odlazak. Tu sam, čekam rasplet, pišem zločeste tekstove o aktualnoj situaciji i okopavam vrt. Promjena paradigme kao predznak novih vremena: motika i literatura sjajno se nadopunjuju. Pišeš novi roman i usput žvačeš salatu iz vlastitog vrta – to krijepi i duh i tijelo.
Razmišljali ste o pisanju romana o Hrvatima koji su napustili Hrvatsku i otišli u pečalbu. Hoće li potres i virus staviti gastarbajtere na literarno čekanje?
Hoće i neće. Prva ruka romana je gotova i sad je na „kiseljenju“ u ladici. Na ljeto tekst vadim na češljanje pa opet na fermentaciju, dok ne dobijem zadovoljavajući destilat.
A korona će do tada u povijesnu ropotarnicu. Kao što rekoh, pišem tekstove o nastaloj situaciji, dan za dan, kroničarski zapisujem naša pokleknuća, strahove, frustracije, gubitke ljudskosti.
Da se ne zaboravi kakav je bio tko, u budućnosti kad će korona biti samo debeli aorist, crtica u TV kalendaru, a kolektivni zaborav prekriti zločine i kriminal iz vremena krize.