Redateljica Tamara Damjanović u Teatru &TD radi “Avijatičare” Damira Karakaša. Premijera je 9. veljače, a priča ukratko glasi: nakon svjetske apokalipse ljudi su u domovima. Jedan se sin vraća roditeljima i dovodi partnera...
Apokalipsa i ljudi zatvoreni u domove? Ne samo da su „Avijatičari“ aktualni nego i bude jezu. Hoće li nas predstava do kraja prestraviti?
Moguće je da će se netko preplašiti, ali nismo je promišljali s tim ciljem. Planirali smo raditi je i ranije, a igrom slučaja (ili sudbine) tema izolacije poklopila se s okolnostima u kojima živimo. Damir je dramu napisao mnogo prije nego što je korona postala dio naše (nove normalne) stvarnosti. Meni je osobno bio izazov provući temu “apokalipse” da ona ne postane replika onoga što proživljavamo. Mnogo me više zanimalo što se dogodi s duhom čovjeka u vremenu krize.
Likovi su u izolaciji. Kakva je lepeza emocija kojom se bavite?
Predstava ima dvije glavne linije: makrokozmos apokalipse, koji za posljedicu ima društveno-gospodarsko srozavanje, a tu je i mikrokozmos protagonista koji ga proživljavaju, što mi je daleko zanimljivije jer unosi teme koje su u našem društvu još uvijek tabu, u ovom slučaju riječ je o homoseksualnom odnosu dvojice mladića. Međutim, kao kazališni čovjek pitala sam se kako napraviti predstavu koja neće na aktivističko-pamfletistički način iznositi takav sadržaj, nego će pronaći prostor ljudskog suočavanja sa samim sobom i svojom okolinom. Upravo to čini “emotivnu” bazu predstave. Intimizacija teme je ono što nas može senzibilizirati prema drugačijima jer se neke nove oči rađaju kad pomislimo da se nešto događa našim prijateljima, bratu, sestri, nama samima…
Jesu li upravo obitelji i obiteljski odnosi najugroženiji u ovoj situaciji koju živimo?
Čini mi se da to dobrim dijelom ovisi o tome što se događalo prije krize. Dobro postavljeni odnosi možda su imali priliku ojačati, a oni na slabijim nogama možda su se razrušili. Imam osjećaj da je egzistencijalni aspekt najviše narušio ljude individualno, a za sobom povukao i druge sfere života, pa i međuljudske odnose. Mali čovjek ugrožen je na tisuću načina. Svaki dan svjedočimo otkazima, bankrotima, neimaštini..., posljedice potresa da i ne spominjemo. I to nisu izmaštane priče iz ZF filmova, to je naša stvarnost. Meni se kao jedan od najgorih aspekata krize čini to što ljudi nemaju sistem koji bi im (nam) pomogao da se iščupaju. Novine su prepune priča o korupciji i odlukama koje kroje naše živote, a donose se iz političkih ili osobnih interesa. A koliko je ljudskih priča koje neprestano nailaze na zatvorena vrata? Meni takva situacija ledi krv u žilama.
S jedne strane kao da je život stao, a s druge (bombe, ubojstva, zolje…) dojam je kao da živimo u ekspres-loncu. Čime smo pridonijeli toj situaciji? Jesmo li zaboravili istinski živjeti dok na društvenim mrežama serviramo lažne slike stvarnosti?
Vjerujem da u ovom svemu postoji kozmički aspekt, koji služi susretu sa samim sobom. Ali tehnologija, društvene mreže, velik protok informacija, dostupnost svega na internetu; to je, na kraju dana, vrijeme u kojem živimo. Meni se mnogo toga danas čini ispraznim, ali netko u tome možda baš nalazi ispunjenje, i to je posve legitimno. Tom bi nekom možda bilo dosadno što ja volim ići na Sljeme. Tko u svijetu želi pronaći veću svrhu, pronaći će je s krizom i bez nje. Kriza služi tome da se osvijesti koliko je potrebna promjena. Na mnoge smo stvari gluhi i slijepi dok nas nešto doslovno ne zvizne po glavi.
Kako ste izabrali glumačku postavu predstave?
Bila mi je velika želja raditi s Doris Šarić Kukuljicom, Ozrenom Grabarićem i Svenom Jakirom, a Robi Španić i ja bili smo generacija na ADU. Ljude za uloge biram po unutarnjem osjećaju, a bitne su mi dvije stvari: da znaju biti dio tima jer u kazalištu solo igra ne postoji, i da svatko od njih u procesu rada na projektu nađe nešto za sebe, nešto što bi osobno htio izraziti
Znam da Karakaš voli aktivno sudjelovati u radu na predstavama, a radili ste i “Sjećanje šume”. Kako je bilo ovaj put?
Damir nam je dao odriješene ruke, u ovom smo procesu imali mnogo prostora za intervenciju, kako smo se na početku i dogovorili. On je izvrstan pisac i razumije da je tekst na papiru jedno, a tekst izvedbe drugo, stoga nam je prepustio tekst s povjerenjem. Mnogo toga u tekstu, kao i u samoj izvedbi, rezultat je zajedničkog promišljanja. Neke smo dijelove teksta “štrihali”, dok smo neke u potpunosti izgradili. Upravo to daje specifičnost ovoj predstavi i to me nevjerojatno veseli. Na sceni nije majka iz nekog teksta, nego je to majka koju igra Doris, specifično, po smjernicama koje smo maštali zajedno. I to važi za sve likove.
Moram pitati za vaše mišljenje o pokretu Nisam tražila. Po svemu što izlazi u javnost, čini se kao da je glumački milje posebno izložen. Kakvo je vaše mišljenje o tome i što učiniti da se to više ne događa?
Mislim da je nevjerojatno hrabro da je Milena Radulović progovorila. Osobno joj skidam kapu. Stvari o kojima se sada govori zasigurno se događaju i drugdje, ne samo u kazalištu. Problem je u šutnji i ignoranciji institucija. To ne mogu dovoljno naglasiti. Za mnoge se stvari zna, ali dok ne pukne bomba, ništa se ne rješava. Pitanje je hoće li se i sada išta od toga sankcionirati. Nadam se da hoće, ali i da to nije samo dobra doza mog idealizma, jer me dubinski obuzima osjećaj skepse. Puno su puta moji kolege u medijima govorili o svojim iskustvima na Akademiji pa se nije ništa rješavalo. Razne su tu stvari u pitanju, ne samo seksualne. U našem se svijetu podrazumijeva da je verbalno ili psihičko zlostavljanje način “čeličenja”. Tako se ponašaju neostvareni ljudi sa zaleđem, oni koji silu temelje na strahu slabijeg i to im je jedini način komunikacije. Dok takvih ima na odgovornim mjestima, što pedagoška mjesta jesu, strah me za budućnost svih onih koji će kročiti u ovaj svijet.