U NDH hvalilI Krležu, a kritizirali Budaka

Loše izvedena fabularizacija uslijed nemotivirana napuštanja glavna pripovjednog toka i uvođenja niza sporednih i nevažnih epizoda, slabosti u tehnici pripovijedanja (umjesto deskripcije događaja Budak uvodi preopširan i predug dijalog), didaktičnost bez uporišta u razvoju događaja, površnost i neuvjerljivost u prikazu likova, njihovih misli i postupaka  konačni efekt: roman u kojem se previše osjeća autorov ratio, a premalo intenzivna inspiracija, roman s loše ispričanom pričom i neuvjerljivom porukom".

Zamračeno razdoblje
Kad je napisana ta negativna kritika romana "Na vulkanima" književnika i visokog ustaškog dužnosnika Mile Budaka? Da je to pitanje nagradno, zacijelo bi se nagrade malo tko, ako uopće itko, domogao. Jer, tako intoniranu recenziju knjige jednog od najutjecajnijih političara u NDH "prirodno" bi bilo smjestiti u vrijeme nakon sloma ustaške vladavine, u vrijeme rigidne komunističke ideološke kritike. Ipak, činjenice govore posve suprotno: prikaz je napisao književnik i kritičar Ivan Katušić, tiskan je u glasilu pod nadzorom ustaške vlasti "Hrvatskom narodu" (istom u kojem je Budakov roman objavljivan u 120 nastavaka), i to 1942. godine!

To je samo jedan od mnogobrojnih malo očekivanih, kontroverznih, nimalo crno-bijelih podataka koji ispunjavaju petstotinjak stranica opsežne knjige dr. Ivice Matičevića "Prostor slobode" (izd. Matica hrvatska, gl. ur. Jelena Hekman). Podnaslov je knjige "Književna kritika u zagrebačkoj periodici 19411945", čime se izravno upućuje na sadržaj knjige. A taj je neodoljivo intrigantan i izazovan jer se bavi dosad zamračenim razdobljem hrvatske kulture.

U doba komunizma to je bila jedna od najstrože zabranjenih tema (potkraj toga režima hrabro ju je načeo književni teoretičar i povjesničar, krležolog Stanko Lasić), a nakon hrvatskoga državnog osamostaljenja i demokratskih društvenih promjena opet je nekako ostala na rubu istraživačkog zanimanja (osim u radovima književnoga povjesničara akademika Dubravka Jelčića i neumornoga proučavatelja hrvatske književne baštine i suvremenosti Branimira Donata).

Dr. Ivica Matičević učinio je velik korak naprijed u odnosu na prethodnike. Njegovo je istraživanje po mnogo čemu pionirsko jer je prvo koje sustavno i obuhvatno istražuje izvornu građu objavljenu u sedam onodobnih zagrebačkih periodičnih publikacija "Književnom tjedniku", "Plavoj reviji", "Plugu", "Hrvatskoj reviji", "Viencu", "Spremnosti" i "Hrvatskom narodu".

Nasuprot dojmu, koji se dosad mogao steći iz udžbenika, čitanki, književnopovijesnih pregleda: da je književnost (pa i književna kritika) u četiri godine postojanja NDH "tabula rasa", da se nije događalo gotovo ništa, da je prekinut kontinuitet književnog i kritičkog stvaralaštva, Matičevićevo istraživanje pokazuje bujnost književnoga života.

U to ratno vrijeme muze još jednom nisu šutjele: Hrvatski bibliografski izdavalački zavod dr. Mate Ujevića tiskao je kapitalna izdanja (od sabranih djela klasika do Hrvatske enciklopedije), objavljivane su nove knjige starijih i mlađih autora, izlazili su brojni dnevnici, tjednici i druga periodika, a književna je kritika marno ocjenjivala i noviju produkciju i starija djela...

Dakako, ideološki je plašt zaogrtao većinu objavljenog: književnost je (i) po ustaškim načelima, kao što je uostalom bivalo s njom i prije i poslije tog mračnog povijesnog vremena, dobila izvanknjiževnu ulogu, ovaj put čuvarice i promicateljice nacionalnoga duha. Pa, ipak, pod tom "ljuskom", kako je naziva Matičević, "jezgra" je u većini slučajeva umjela opstati živom i čitavom, što znači da je i književna kritika, ideološkoj stezi usprkos, uglavnom uspijevala zadržati estetske kriterije.

Zato je i bilo moguće da se, čak i u listovima čije su prve stranice glorificirale poglavnika Antu Pavelića i njegove političke i vojne poteze, na stranicama namijenjenima kulturi pojavi negativna kritika djela ustaškoga ministra Budaka ili da se objave pohvalne ocjene opusa politički izrazito lijevo orijentiranih pisaca (npr. Miroslava Krleže, Augusta Cesarca) ili onih koji su prešli k partizanima (npr. Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića).

Pohvale Nazoru
U "Hrvatskom tjedniku", primjerice, redovito je kritičke prikaze objavljivao Ivan Goran Kovačić: ističu se oni posvećeni novelistici Vjekoslava Kaleba (tada zaposlenika Ureda za jezik u Zagrebu, a poslije priključivanja antifašističkoj borbi člana Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH-a) i "Intimnom Nazoru" (što je naslov članka u kojem Goran veli:

"Teško je pisati nepristrano o dobru znancu, a još teže o prijatelju, koji sam za sebe kaže, da je starac, a ne voli društvo staraca, i ni časa nije vašoj mladosti uza nj dosadno, već naprotiv  uvijek zanimljivo, zabavno, veselo i drago"). O Nazoru su i drugi pisali laude kao o nacionalnome bardu, sve do njegova odlaska u partizane (ali i tada su, očito dobro obaviješteni o kulturnim zbivanjima "s druge strane", recenzirali novu produkciju staroga pjesnika, npr. njegove "Pjesme partizanke").

Krležu su pak (u skladu s nastojanjima ustaške politike da ga pridobije na svoju stranu) mnogi kritičari hvalili. Marko Čović je tvrdio: "Nitko ne može poreći hrvatstvo jednom velikome piscu koji je, pored svih svojih utjecaja, kojih je danas negativna strana sasvim iščezla, pronašao u svojim Baladama Petrice Krempuha jednu jedinu svietlu luč hrvatske politike u osobi Oca Domovine dra Ante Starčevića", te se još i upitao: "A zašto Krleža protiv Budaka? Zar njih dvojica ne mogu i ne moraju zajedno?!".

Prije 20-ak godina u književnim se krugovima proširio glas da je Nazor u “Književnom tjedniku” objavio himničku pjesmu Anti Paveliću, u čast nove države i njezina vođe. Glasove o tajanstvenoj pjesmi, piše Matičević, podgrijavala je činjenica da se ni nakon 1990. do kompleta tjednika nije moglo doći čak ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sredinom 90-ih ipak je “slučajno” u spremištima NSK pronađen jedan komplet koji je bio “slučajno” pohranjen na pogrešnu policu! Fantomski cenzor djelovao je očito i poslije pada komunizma. Uglavnom, otkriveno je da Nazorove himne Paveliću nema na stranicama nijednoga broja.

Glavni urednik “Spremnosti” novinar Tias Mortigjija mogao bi se, piše Matičević, nazvati “lošim ustašom” jer je, unatoč ustaškim smjernicama i službenim stavovima, u svom listu izborio prostor slobode za intelektualni rad. To ga, međutim, nije spasilo od robije nakon Drugog svjetskog rata. Glavni urednik “Pluga” Milivoj Karamarko bio je pak ustaški dužnosnik, stožernik Ustaškog sveučilišnog stožera i čuvar ideološkog ćudoređa u svom listu. Ni njemu to nije mnogo pomoglo. Ustaške su ga vlasti likvidirale kao pristašu puča Lorković – Vokić potkraj 1944. iako je istraga pokazala da je pogrešno optužen.