U režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića u HNK Split sinoć se trebala održati premijera dramske opere Giuseppea Verdija "Krabuljni ples", no otkazana je zbog korone. U ljubavnoj priči s političkom urotom u pozadini, jednom od najpopularnijih Verdijevih djela, uz soliste, Zbor i Orkestar splitskog kazališta kao protagonisti u novom će terminu nastupiti tenor Max Jota u ulozi Riccarda, bariton Matija Meić kao Renato, sopranistica Daniela Schillaci u ulozi Amelie i mezzosopranistica Terezija Kusanović koja tumači Ulricu. U ovoj značajnoj produkciji po mnogima najemotivnijeg Verdijeva naslova, gotovo sve uloge imaju dvostruku podjelu, pa će u kasnijim izvedbama Riccarda tumačiti Marko Lasić, Ameliu Julija Radosz, a na trećoj izvedbi dirigirat će zborovođa, maestro Veton Marevci. Pored navedenih protagonista, u ostalim će ulogama na premijeri i repriznim izvedbama nastupati: Branka Pleština Stanić, Tea Požgaj, Neda Aleksić, Vlatko Belas, Mate Akrap, Felipe Čudina, Božo Župić i Joško Tranfić.
Iako je premijera "Krabuljnog plesa" nažalost morala biti odgođena, nadamo se da će se održati uskoro, jer ovo vrijeme karnevala je "pravo vrijeme" za nju. U iščekivanju opere koju teatar posvećuje nedavno preminulom maestru Nikši Barezi koji je prije 40 godina ravnao tom operom u HNK Split, porazgovarali smo s našim baritonom Matijom Meićem koji karijeru vrlo uspješno gradi u inozemstvu.
Ovo vam je prvi cjeloviti Verdi. Izjavili ste da vam je čast što prvu Verdijevu ulogu pjevate baš u Splitu. Kako se osjećate uoči debija?
Predivno. Pjevao sam dosad neke Verdijeve arije i koncertne scene iz "Trubadura". Primjerice na Cresu. Ali ovako, proći cijelu ulogu, prvi mi je put. Dugo sam čekao tog mog Verdija. Inače, u travnju me u Gärtnerplatztheateru u Münchenu čeka Rigoletto kojeg pripremam od 2019. Najviše sam vježbao u pandemiji, pripremao se dvije i pol godine. Ovo će biti plod višegodišnjeg rada. S 22 ili 23 godine znao sam da će moj glas ići u smjeru Verdija. Odgovara mi takva kombinacija da su uloge napisane dosta visoko i da zahtijevaju niz vrlo različitih tehničkih alata.
Kakva je uloga Renata, koliko vam je "sjela"?
Uloga Renata je jako zahtjevna. Kao lik ima veliki luk, ima trenutaka u kojima je jako ljutit i onih gdje je sjetan i zaljubljen pa se tehnički ne može sve isto izvoditi. Kao lik vrlo je bogat. Mogu početi kao ugledni gospodin i završiti kao hladnokrvni ubojica, a između toga je ljubav, ljubomora, odanost. Jaki su narativni momenti. Od ljubavnih do vrlo razornih, primjerice kad ubija čovjeka koji mu je bio najbolji prijatelj. Središnja točka iz trećeg čina u "Krabuljnom plesu" je najteža uloga za bariton. Tijekom nje mijenja se način na koji pjevam, od agresivnog do iznimno bolnog, destruktivnog, pa onda do sjećanja na ljubav s Amelijom. Ta arija je iznimno zahtjevna. Kod Verdija postoji posebna ljepota. Baritonima je Verdi najdraži jer nudi iznimno kompleksne uloge. Verdi je i glumački vrlo izazovan.
Kako je Goran Golovko redateljski postavio "Krabuljni ples"?
Umjesto u kraljevstvo odnosno u Boston ili Švedsku, radnju je smjestio u društvo u kojem je Riccardo šef. Međutim, ne postoji odmak od svijeta u kojem se likovi nalaze. S kostimima, scenografijom i stilom glume tu smo operu samo stavili u moderniji filter pa je umjesto šume državna plantaža. Produkcija je za mene vrlo tradicionalna naspram onoga što se primjerice radi u Njemačkoj. Inače, odnosi između likova isti su kao što su kod Verdija i njegova libretista. Samo što su odnosi moći i ljubavi približeni današnjim konotacijama.
Angažirani ste vani, stalno zaposleni u Njemačkoj. Je li lakše karijeru graditi u inozemstvu?
Posljednji put sam u hrvatskom kazalištu pjevao prije četiri godine. Od 2016. stalno sam zaposlen u Gärtnerplatztheateru u Münchenu. Nekad je to bilo kazalište za operete, ali jako se moderniziralo i postalo A-kazalište u Njemačkoj s golemom produkcijom kako opera tako i opereta, vrhunskih mjuzikla i modernog plesa. Imao sam priliku raditi s vrhunskim redateljima koji naglasak stavljaju na glumu. Moja je sreća da su me u tom kazalištu prepoznali 2013. godine na audiciji. Točno su znali u kojem smjeru će se moj glas razvijati. U smjeru verdijanskog baritona. Tamo sam pjevao puno Mozartovih i njemačkih uloga. Najbitnije je da su moj glas vodili prema verdijanskom fahu. Radio sam sa stručnjacima za talijanski fah. U Gärtnerplatztheateru imam mogućnost pjevanja prvog recitala. Dosta sam se bavio istraživanjem lida, time kako glazbeno obojiti tekst. To mi je jako važno za Verdija. Nakon Zagreba otišao sam u Beč, nudilo mi se nekoliko opcija. Odlučio sam se za Njemačku jer imaju vrlo jasnu viziju mog razvoja. Viziju što će biti sa mnom za pet do deset godina. To je moja sreća i luksuz koji mnogi nemaju i opušten sam u tom teatru.
Uoči premijere istaknuli ste da se divno osjećate u Splitu, prihvaćen i kao umjetnik i kao čovjek.
Vrlo mi je bitno što u ovim turbulentnim vremenima, kad je luksuz otići na gostovanje, vlada nevjerojatno ugodna i transparentna komunikacija između mene i uprave HNK Split. Jako su se angažirali oko mog ostajanja. Dio sam tima. Od mene traže da budem umjetnik, zbog čega su me i angažirali. Da ponudim ono što znam raditi. Da se ne osjećam samo kao unajmljeni pištolj, nego doista kao umjetnik! To se ne susreće često. Jednostavno želim da me netko zove zbog paketa usluga koje nudim!
Inače, kako je raditi u Splitu? U Njemačkoj je poprilična disciplina, ovdje je potpuno drukčija atmosfera i drukčiji temperament. Hvata li i vas fjaka?
Moram vam priznati da radimo jako profesionalno. Meni ova mediteranska opuštenost pomalo nedostaje. Divno je to - najprije kava, razgovor, pa proba. Ja i u Münchenu dolazim na posao s termosicom kave.
Duhovito tvrdite da ste dobar miks. Čiji su geni zaslužni za tako lijepi bariton?
Moj dida Zvonimir Meić je iz Zlosela kraj Pirovca. Obje bake su mi Zagrepčanke. Deda Štef je iz Ludbrega. Jako lijepo je pjevao. Ja sam austrougarski miks (smijeh). Sluh sam naslijedio od dede, a glasnoću od dida.
I supruga vam je operna pjevačica. Kako je u braku dvoje takvih umjetnika?
Moja supruga Martina Menegoni, mezzosopranistica rodom iz Nove Gradiške, osoba je koja najbolje na svijetu poznaje moj glas. Vrhunska je mezzosopranistica i umjetnica. Ona je najbitniji stup moga razvoja. Nakon gotovo svake probe, koje snimamo, zajedno analiziramo učinjeno i jedno drugome pomažemo. Otvoreno govorimo i ukazujemo na to što nije dobro, što treba doraditi. I zajedno pokušavamo naći rješenje. Ona odmah zna koje je rješenje! Mi smo jako puno vremena i novca uložili u vlastito obrazovanje. Znamo se od sedamnaeste godine, još iz Srednje glazbene škole. Za razliku od mene, ona je freelancer. Njezin umjetnički razvoj lagano kreće prema vagnerijanskom svijetu.
Što vam je želja pjevati, koje biste uloge željeli kreirati?
Najdraže bi mi bilo dobiti i ostvariti ulogu generala Macbetha u operi "Macbeth", zatim Rigoletta, a na trećem mjestu bila bi zahtjevna uloga Scarpije u "Tosci". Na četvrtome mjestu na ljestvici nekako su mi Vagner i, naravno, Verdijev "Nabucco".