Na programu Dubrovačkih ljetnih igara 20. kolovoza je premijera Držićeve “Grižule”, u režiji Petre Hrašćanec i Saše Božića, da bi odmah nakon toga ova poznata koreografkinja i plesačica požurila u Zadar, gdje 24. kolovoza počinje Monoplay, festival na kojem je jedna od umjetničkih voditeljica, uz Sanju Petrovski.
- Sve je spremno za premijeru „Grižule“ i ovih zadnjih par dana bavimo se prilagodbom tehničkih postava na ambijentalni karakter predstave koji park Gradac zadaje. Pripreme i materijali koje smo s glumcima počeli rastvarati već u Zagrebu su sada nakon dva mjeseca spojeni sa svijetom kojeg je sagradila Zdravka Ivandija kroz scenu i kostime ali i audio svijet koji je kreirao Nenad Sinkauz. Lijepo je svjedočiti spajanju svih slojeva predstave u jednu cjelinu i nadam se da će publika uživati u konačnom rezultatu - kaže Petra o Grižuli.
Ovog puta potpisujete režiju i to u tandemu sa dugogodišnjim suradnikom i poznatim redateljem Sašom Božićem. Koliko se razlikuje suradnja dvoje režisera, od situacije kada radite kao redatelj i koreografkinja?
Saša i ja surađujemo već deset godina i rekla bih da se naša suradnja bazira uvijek na istim osnovama, interes za gradnju značenja kroz određeni fizički vokabular. Radimo na predstavama koje su neverbalne odnosno ne robuju uprizorenjem nekog dramskog teksta ali i predstavama koje se više svrstavaju u kategoriju dramskog teatra u Hrvatskoj. Teško je kod nas dvoje razdvojiti tko je što napravio jer vrlo često ću ja pričati o nečemu što nije scenski pokret a on o nečemu što nije razumijevanje teksta. Odgovor na pitanje bio bi dakle da radimo isto kao i zadnjih deset godina a imenovanje i podjela uloga se uvijek dešavala unutar institucija u kojima smo radili te smo nekada bili primorani jasno odijeliti tko je koreograf tko je dramaturg ili suradnik za scenski pokret. Da, primarno obrazovanje ili kontinuirani interes nam nije u istom polju i kada ne radimo zajedno vidljivija je razlika u tehnologiji koju koristimo ali kada smo skupa oboje brinemo o svemu a najviše o kvaliteti samog procesa. Oboje mislimo da je tanka granica između gradnje značenja kroz tekst i tijelo ali ponekad, kao i u imenovanju uloga, naginjemo malo više prema jednoj strani.
Predstava je posebna i po tome što nastaje u suradnji s ADU i što u njoj na jednoj strani stoje glumci kalibra Ozren Grabarić, a na drugoj studenti. Koliko je izazovno od takvih glumaca izvući maksimum, stvoriti jedinstvenu glumačku energiju?
Oboje radimo na akademiji dramske umjetnosti i upoznati smo s pedagoškim procesom koji studenti prolaze te nam je to olakšalo i samu odluku da će unutar procesa upravo taj faktor biti važan. Omogućiti nekome kvalitetnu profesionalnu produkciju, a nekima i prvu takvu, smatramo jako bitnim jer zdravo iskustvo stvaranja predstave u kojem ne postoji strah do eksperimentiranja ili oslobađanja možda nekih novih horizonta svakako smatramo kamenom temeljcem dobre predstave. Studenti su se izvrsno snašli i vjerujem uz svog nastavnika Ozrena Grabarića pronašli svoj put kroz ovaj zahtjevan komad. Jedinstvenu glumačku energiju, vjerujem, stvara način na koji se s grupom radi a ne samo iskustvo i talent individualaca.
Igre su i ovog ljeta opstale unatoč koroni. Koliko je to važno za našu kulturu, ali i umjetnike koje je koronakriza doslovce bacila na koljena?
Dubrovačke ljetne igre kao i mnogi drugi festivali dali su sve od sebe da se spasi većina programa jer taj opstanak unatoč situaciji možda nikada nije bio važniji. Lagano je u situacijama krize staviti umjetnost u drugi plan i reći kako su egzistencijalna pitanja važnija ali gledajući širu sliku ova kriza pokazala je upravo suprotno. Sačuvati solidarnost, čovječnost i presložiti prioritete najednom je postalo nužno te su mnogi „čuvali“ zdravu glavu upravo sadržajima koji obogaćuju i oplemenjuju život, umjetničkim sadržajima raznih vrsta. U umjetnosti je važno imati vremena za uočavanje i slušanje a ovo proljeće i ljeto upravo je to ono što nam je dano na dar. Vrijeme za gledanje i slušanje. Nastavno na vaše pitanje rado bih da se to isto gledanje i slušanje usmjeri više prema kulturnom sektoru i od strane onih koji odlučuju na nacionalnom ili gradskom nivou. Što se tiče suvremenog plesa zatečeno stanje prije korone je bilo već katastrofalno tako da je ova kriza doslovno dovela mnoge u vrlo ozbiljne probleme. Nadam se da će jesen biti blaga prema nama.
Nakon Dubrovnika i premijere, žurite u Zadar, tamo 24. kolovoza počinje plesni festival Monoplay, kojem ste na čelu. Kako ste uspjeli održati ga na životu i u ovoj izazovnoj situaciji?
Na Monoplayu sam jedna od umjetničkih voditeljica i već dvanaestu godinu imam čast sudjelovati u toj odgovornoj ulozi. Ideja samog festivala je kreacija jedne oaze u kojoj se suvremena umjetnost i ljudi susreću na drugačiji način i mislim da svake godine sve više i više rastemo u tom smislu. Festival na životu drži entuzijazam ljudi koji ga rade i u tom smislu isto je kao i svaki drugi pothvat u kulturi u Hrvatskoj. Ovaj novi izazov prihvatili smo kao dodatnu obavezu i prilagodili se onome što nam ova situacija nosi. U suradnji smo s lokalnim i nacionalnim stožerom i pratimo sva nam zadana pravila u smislu sigurnosti publike i sudionika Festivala. Publika je prisutna u smanjenom broju, svaki posjetitelj se registrira a svi naši inozemni gosti bit će testirani pri ulasku u Hrvatsku. Naravno da smo sa svim ovim mjerama sigurno u financijskom minusu ali sam sigurna da dodajemo neki plus životu u gradu Zadru u kolovozu. Uostalom, negativan predznak je in.
Uspjeli ste dogovoriti i gostovanja. Znači li to da se plesni umjetnici ne boje doći u Zadar, u Hrvatsku?
Nisam primijetila nikakvu zabrinutost naših gostiju zbog dolaska u Zadar ili Hrvatsku već više načinom na koji se određena matična zemlja postavila pri ponovnom prelasku granice natrag. Inozemna gostovanja dogovarali smo unatoč krizi jer smo vjerovali da će sve smiriti a i odlučili smo se za rizik u datoj situaciji. Naši suradnici dosta su mirno pristupili cijeloj situaciji i to nam je dalo nadu da ipak objavimo i ostvarimo program koji smo zamislili. Jonathan Burrows, Julien Hamilton, Matej Kejžar ali i svi hrvatski i zadarski izvođači spremni su u prilagođenom gledalištu stvarati za nas neku novu realnost.
Pod kakvim će „režimom“ raditi i živjeti u Zadru?
Budući da festival traje samo pet dana odlučili smo da plaćamo testove našim inozemnim gostima pri ulasku u Hrvatsku a poslije im naravno omogućimo ista pravila ponašanja kao i u Europi pazeći na socijalnu distancu i dezinfekcijom prostora koje Festival koristi.
Od najavljenih programa što gledatelji nikako ne smiju propustiti?
Pet dana je malo i trudimo se u svaki sat staviti neku novu i zanimljivu novost s plesne scene, ali ako moram izabrati preporučila bih plesnog umjetnika i teoretičara Johnatana Burrowsa koji s ironijskim odmakom komentira na sceni vlastite tekstove u vrlo zanimljivom i zahtjevnom izvedbenom zadatku. Burrows će nastupiti zadnji dan festivala, a kao pripremu preporučujem njegovu knjigu „Choreographic handbook“ koja će možda vaš dan na plaži učiniti još zanimljivijim. Možda iskoreografirate nečije skokove u vodu!