Jedna od najboljih suvremenih poljskih spisateljica Joanna Bator u Zagrebu je upravo gostovala na Festivalu svjetske književnosti. Poznata je po akademskom radu na području kulturne antropologije i feminizma, koji ju je vodio po čitavom svijetu.
Rođena u poljskom gradu Wałbrzychu, živjela je u Londonu, New Yorku i Tokiju, a njezina fascinacija japanskom kulturom rezultirala je i nizom esejističkih i proznih djela, među kojima su i "Japanska lepeza" te "Morski pas iz parka Yoyogi". Batorini su romani poput "Pješčane gore", objavljene u izdanju Frakture, višestruko nagrađivani, prevedeni na desetak svjetskih jezika, a po romanu "Mračno, skoro noć" snimljen je i film redatelja Borysa Lankosza.
U Hrvatsku je stigla pak s najnovijom knjigom, "Gorko, gorko", također u Frakturinoj nakladi, pričom o ženskoj traumi koja se proteže desetljećima, inficirajući generacije žena jedne obitelji.
Neobičan naslov, "Gorko, gorko", koji u romanu funkconira na više razina, pritom se odnosi na tradicionalnu poljsku poslovicu koja se često može čuti na svadbama. Svatovi tako, izvikujući "gorko, gorko!", dok mladoženja slatko ljubi svoju mladu, bar u tom trenutku, pokušavaju otjerati gorčinu i bol iz njihova bračnog sklada. Ali, uzvik "gorko, gorko" je i nešto poput male čarolije kojom poljska dječica tjeraju ose i pčele kako ih ne bi ubole – tu čaroliju i jedna od junakinja romana, Barbara nauči svoju unuku Kalinu, pripovjedačicu romana.
– Iz svog rodnog kraja otišla sam, ili bolje rečeno pobjegla, kada mi je bilo 18 godina. Zatim sam živjela u najfascinantnijim gradovima svijeta, na grčkim otocima i u alpskim selima. Ali ipak, sve moje priče odvijale su se u mom rodnom Wałbrzychu ili njegovoj okolici. Osjećala sam to poput zlobne ironije! No dok sam pisala "Gorko, gorko", dogodilo se nešto što mi je promijenilo perspektivu. Dalo mi mogućnost da kroz pisanje stvaram različite verzije onog što u stvarnosti nemam, poput velike obitelji s dugom i lijepom poviješću, osjećaja pripadanja... I glavna inspiracija za moje junakinje u romanu bila je vrlo osobna. Na emocionalnoj razini ova je priča moja vlastita priča o emancipaciji i borbi za slobodu, život po vlastitim uvjetima, ali, naravno, ni ja ni moje bake nismo od zlikovaca u našim životima radile krvavice. Bar se nadam! U tom smislu moji fiktivni likovi – Berta, Barbara, Violetta i Kalina – izražavaju emocije koje su me pratile na tom putu. Berta je ljutnja, bijes, strastveno protivljenje, ali lišena moći, jer u njezinoj situaciji bijeg nije bio moguć. Barbara je strah, a iz njega dolazi samoponižavanje, opravdavanje nasilnika, nisko samopoštovanje. Violetta, teatralna žena, ljutnji i strahu naslijeđenima od majke i bake dodaje samouništenje koje proizlazi iz mržnje prema sebi. Unatoč mnogo većim mogućnostima, ona sve okreće protiv sebe jer se nesvjesno ne osjeća dostojnom onoga što želi. A ako joj se dogodi ili dobije nešto dobro i pozitivno (npr. dobrog dečka Karola), ona to uništi i baci jer, ako je ona to dobila, znači da ta stvar ipak ne može puno vrijediti. Nažalost, poznajem strašno mnogo žena nalik Violetti jer ona na neki način predstavlja moju generaciju. Kalina, pripovjedačica "Gorko, gorko", osjeća se pak dovoljno snažnom da razlikuje što je za nju dobro i što je obogaćuje, a što uništava. Kalina označava nadu, moć i sposobnost da se borimo za svoju slobodu – kaže nam Bator, koju fenomen transgeneracijske traume fascinira i u akademskom i proznom radu.
Proces prenošenja nerazriješene traume i boli s roditelja na potomke, i to generacijama, koncept je kojem se u znanstvenim krugovima posljednjih godina pridaje mnogo pažnje. Spominje se često u kontekstu epigenetike, znanstvene discipline u koja proučava nasljedne promjene u ekspresiji gena i njihovu povezanost s okolišnim faktorima, pogotovo u slučajevima kolektivnih trauma, primjerice, Afroamerikanaca, židovskog naroda i inih potlačenih naroda i manjina.
– Osobno me zanimaju ne samo velike, kolektivne traume marginaliziranih skupina koje ste naveli, već i one malene, obiteljske traume koje progone generacije, ponekad i bez riječi. Ja sam treća poratna generacija i naslijedila sam traumu Drugog svjetskog rata koju su na mene prenijeli moji roditelji. Primjećujem je u njihovu strahu od "onih drugih" i opsesivnim ponašanjima poput čišćenja ili gomilanja namirnica ("Imamo li dovoljno kruha? Samo tri štruce za nas dvoje? Moramo kupiti još barem pet!). Trebale su mi godine da analiziram, razumijem i odbacim ta ponašanja kako i ja ne bih u svojoj kući čuvala gomile smrznutih štruca kruha! U mentalnoj "prtljazi" nosim i privatnu traumu koja je razorila moju obitelj, ali o kojoj se nikada nije pričalo niti će se pričati – smrt svog mladog ujaka, koji je patio od alkoholizma i teške depresije, a zatim i počinio samoubojstvo. Umro je prije nego što sam se ja rodila, ali odlučila sam upoznati njegovog tužnog duha i ukrotiti ga na svoj način – i on se tako našao u romanu "Gorko, gorko", kao Zbysek Papuga koji sanja o Kilimandžaru – otkriva Bator, koja čvrsto smatra da i žene diljem svijeta, a pogotovo u Poljskoj, dijele kolektivnu traumu odrastanja u patrijarhalnom društvu.
Između hrvatskog i poljskog društva, duboko prožetog katoličkom vjerom, možemo naći mnogo sličnosti. Pa i najnovije hrvatske ultrakonzervativne pokrete, uzmimo za primjer samo klečavce s Trga, podržava kontroverzna poljska organizacija Ordo Iuris. Kako ona vidi trenutačnu društvenu klimu u Poljskoj, pitamo Bator.
– Mislim da u današnjem svijetu možemo govoriti o kolektivnoj traumi žena u Poljskoj koristeći slične termine kao i u slučajevima analize ženske ratne traume jer djelovanje naše konzervativne vlade zaista je nešto poput rata protiv žena čija se perfidnost i okrutnost samo intenzivira. Pa uostalom, i svaki je rat usko povezan s kulturom muške dominacije i patrijarhata u kojem su žene objektivizirane. Ova tema toliko je bolna i golema da ne znam gdje ni početi. Možda s nastojanjima da se iz škola izbaci seksualna edukacija? Ili od našeg restriktivnog zakona protiv pobačaja zbog kojeg je niz žena umro u bolnicama, i to pod nadzorom liječnika čiji je zadatak bio spasiti njihove živote – ali koji su bili ili kukavni, ili su odabrali božje zakone povrh ljudskih? Možda da počnemo s odbijanjem ratificiranja Istanbulske konvencije i prihvaćanjem obiteljskog nasilja? S demonizacijom i dehumanizacijom LGBTQ+ zajednice? A možda sve kreće od toga što sve navedeno usrdno podupire Katolička crkva, koja je u stvari najmoćnija politička sila u Poljskoj? – pita se i Bator.
Sve bi dala, kaže nam, da može zauvijek ostati u svom malom "društvenom balončiću", u svom malom šumskom gradu 30 kilometara udaljenom od Varšave, gdje je odaziv birača uvijek blizu 90%, a konzervativna desna PiS stranka uvijek gubi – da ekstremne desničare iz Konfederacje i ne spominjemo.
– Zapravo, htjela bih da se taj moj "balončić" proteže cijelom Poljskom, u kojoj bi ridikulozna i skandalima obilježena organizacija Ordo Iuris bila samo marginalni dio političkog folklora. Ali nije tako. Pa umjesto toga, brinem se za svoj vrt i svoje kućne ljubimce, marširam na prosvjedima i krećem se, balansiram, negdje između osjećaja nade, ali i dosta češće, očaja – zaključuje.
Velikoruski propagandisti konstantno šire podle laži o aktualnoj Poljskoj vladi.