Beskompromisna autorica Vedrana Rudan objavila je novi roman prigodno nazvan "Doživotna robija". Objavio ga je njezin postojani hrvatski izdavač VBZ, a uredio postojani urednik Drago Glamuzina. Riječka autorica, koja je i jedna od najpopularnijih blogerica s ovih prostora, roman nije objavila, kako se tvrdi u nakladničkoj bilješci, punih šest godina. A sada se svojim brojnim čitateljima (gotovo paralelno u Srbiji i Hrvatskoj) predstavlja novim romanom u kojem britko i bez dlake na jeziku piše o obiteljskim odnosima. U "Doživotnoj robiji" na tapeti je odnos majke i kćeri, ali i iste te majke sa svojom majkom i bakom. Dakle, odnos ženskih članova obitelji (muških, zanimljivo, i nema jer su se uglavnom na vrijeme izmjestili ili su funkciju patera familiasa preuzeli naknadno, i to samo djelomično) četiri generacije. Radnja se odvija u literarno potentnoj Rijeci i kvarnerskom okruženju poput Lovrana i Opatije te teče kroz nekoliko desetljeća, obuhvativši i ono komunističko, ratno-tranzicijsko i ovo postkapitalističko "ni vrit ni mimo" vrijeme. No, Vedrana Rudan i u ovom se romanu koncentrirala na elementarne ljudske odnose, a na efemernost društvenih promjena za koje je jedino sigurno da dokazuju kako nikakve promjene u ljudskoj civilizaciji i nema.
U "Doživotnoj robiji" pratimo buntovnu prvo djevojku, a onda i mladu majku Lolu (prvotno nazvanu Lovorka) čija je majka velika komunistička zvjerka koja kćer odgaja uz pomoć svoje majke, a bez oca, zagrebačkog liječnika koji ima svoju, zagrebačku obitelj. Odmalena Lola je, htjela – ne htjela, okružena snažnim i samodostatnim, situiranim ženama kojima muškarci nisu potrebni osim za ispomoć u vrtu ili za vožnju službenih automobila. Kada se Lola zaljubi u markantnog i ponešto starijeg oženjenog i uspješnog Roberta (koji živi u braku s prelijepom suprugom, ali bez djece), u prvom joj je planu strastvena ljubav, a ne preoteti nekome muškarca i skućiti se. A kad ostane u drugom stanju, odustaje od pobačaja i odgaja kćer jedinicu Tinu.
Doduše, uz puno muke i odricanja, nastavljajući tako obiteljsku tradiciju u kojoj majke samozatajno, ali suvereno odgajaju svoje kćeri, pretvarajući ih u složena bića koja se nikome ne žele klanjati niti ukloniti s puta. Ni Lola se ne uklanja s puta Robertu, s kojim nakon određene pauze ipak završi u prilično sretnom, pomalo i nestvarnom kućanstvu. No, prava dinamika ovog romana krije se u turbulentnom odnosu Lole i Tine te njihovoj stalnoj borbi za dominaciju. Iako glumi da je otkačena i da su joj djeca teška tlaka, Lola je itekako brižna i u osnovi malograđanska majka koja svoje dijete "guši" na isti način na koji je njezina majka "gušila" nju. Istina je da je brza na jeziku u dokazivanju svoje samodostatnosti i odbacivanju iskonske majčinske uloge, ali u stvarnom je životu sva ta nabrušenost na vrlo tankom ledu. Iako je kći odbacuje, Lola uporno želi uspostaviti bolji kontakt s njom, želi joj biti prijateljica, želi s njom dijeliti tajne.
A kad se Tina uda za lijepog i pristojnog Mateja, kao da jaz između njih – koji postoji domalo od Tinina rođenja – postaje sve veći i veći, i rušilački. Loli, koja je izgubila Roberta, sve više i više nedostaje kći, što je onda dovodi pred jako tešku i izazovnu odluku – o kojoj ne smijem napisati ni jednu jedinu riječ jer bih ubio efektan, gotovo trilerski kraj ovog romana, koji se doista čita u dahu. Istina, "Doživotna robija" ima epilog bez epiloga i možda će to zasmetati onima koji vole staviti čvrstu točku na i.
"Doživotna robija" završava upitnikom koji je moćan i potresan jer govori o roditeljskoj nemoći pred dječjim okrutnostima i manipulacijama. Ali, kad ste jednom roditelj, onda ste uvijek roditelj. Ili, kako bi to u svom stilu nazvala Vedrana Rudan, onda ste na "doživotnoj robiji", koja može biti okončana samo smrću ili bijegom u potpuno drugi život koji vrlo lako može prerasti u ništavilo. Hoće li ovaj roman pomoći bijegu Hrvatske s demografskog dna? Čisto sumnjam. Ali pomoći će brojnim roditeljima da razumiju svoju ovisnost o djeci i spremnost da za djecu učine sve, ali baš sve. Pa čak i ubojstvo.