U svim teatrima u Zagrebu čuči neki sluga ili sluškinja Vlasti. Zato danas živimo od hrabrosti bivših ljudi

Jedan od najvažnijih živućih hrvatskih dramatičara svakako je Slobodan Šnajder. Rođen je 8. srpnja 1948. godine u Zagrebu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je filozofiju i anglistiku. Jedan je od pokretača časopisa Prolog, u kojem je tiskao niz drama među kojima su i "Minigolf", "Histerična bajka", "Vrtuljak ljubavi", "Metastaza", "Schoking"... U Šnajderovu dramskom opusu posebno mjesto zauzimaju biografske drame "Kamov. Smrtopis", "Držićev san", "Hrvatski Faust", "Dumanske tišine", "Gamllet", "Draga Tilla". Devedesetih godina prošlog stoljeća Šnajder uglavnom djeluje u njemačkim kazalištima, gdje se izvode njegove drame "Utjeha sjevernih mora", "Nevjesta od vjetra" i "Zmijin svlak". Šnajder strastveno piše i kolumne (pod nazivom Opasna veza) koje je ukoričio u nekoliko knjiga, a 2012. objavio je i prvi roman "Morendo". Prometej mu je objavio i izabrana djela u tri knjige, a dobio je i drugu nagradu Marin Držić 2007. za dramu "Kosti u kamenu" te drugu nagradu Marin Držić 2008. za komediju "Kako je Dunda spasila domovinu". Dobio je i nagradu Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja za najbolji neobjavljeni tekst na prostoru bivše Jugoslavije inspiriran djelom i životom Danila Kiša za "Enciklopediju izgubljenog vremena".

Najkontroverznija Šnajderova drama ipak je "Hrvatski Faust", smješten u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Nastala 1981. godine, već je 1982. ta drama praizvedena u splitskom HNK u režiji Dina Radivojevića. Nakon toga bila je na repertoaru u Varaždinu, Beogradu i Sarajevu, a 1987. u Müllheimu (Theater a. d. Ruhr) postavio ju je Roberto Ciulli. Ta je predstava snimljena i kao TV film u kojoj Ciulli glumi Dubravka Dujšina. Ista je drama izvedena 1993. u bečkom Burgtheateru u režiji Hansa Hollmanna kao prva drama hrvatskog dramatičara na velikoj sceni tog kazališta. Najavu novog intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića da će na repertoar kazališta staviti Šnajderova "Hrvatskog Fausta" razveselila je dramatičara. No, ubrzo je došlo do nesporazuma između Šnajdera i Frljića, pa se sada oko te premijere maše i sudskim tužbama. No, izvjesno je da Šnajderova "Hrvatskog Fausta" ni ove godine nećemo gledati ni u jednom hrvatskom kazalištu.

Vi ste valjda jedini vlasnik drame "Hrvatski Faust". Smije li se itko bez vašeg dopuštenja služiti tim imenom?

Teško je jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje. Za Goethea ne znam, neprovjerljivo je; čovac već dulje vrijeme nije raspravno sposoban. Ali da mi oni koji su od hrvatstva učinili poziv ne dopuštaju korištenje imena hrvatski, slijedi iz svih mojih iskustava.

Zbog čega je ta drama kao ukleta?

I to mi je teško objasniti. Ukletom se dramom na primjer smatra Shakespeareov "Macbeth". Kad sam 1974. pomagao Georgiju Paru u "Gavelli" kao dramaturg na "Macbethu", jedan je glumac pao sa scene te se umalo polomio. Kazališni svijet vrlo je praznovjeran, čak i kad za to ima razloga. No "Macbetha" ipak tu i tamo igraju, računajući s najgorim. "Hrvatski Faust" očito je pod nekom drugom kletvom, pa će oni koji su od hrvatstva učinili poziv biti jako zahvalni riječkoj upravi što je njihova prijetnja da će izvesti moj komad ispala prazna puška.

Kad je u nas riječ o kletvi, prva je primisao kletva kralja Zvonimira koji da je kamenovan jer je hrvatske vitezove htio poslati u križarski rat.

No u dramu "Hrvatski Faust" zbilja je ugrađena jedna kletva. Čak je mogu i reći: Hrvatsko državno kazalište, kako su ustaše preimenovali HNK (vidi dragocjenu knjigu Snježane Banović), a oni su sve voljeli preimenovati, usporedba je tu slučajna, dakle, taj HDK-HNK, elem Teatar, koji ja zamišljam živim bićem, izriče ovu kletvu: "Možeš me, nasilniče, preimenovati, možeš me zlorabiti, možeš me zatući svojim idejama, jer ja se s ovoga mjesta maknuti ne mogu, ali ću se osvetiti na svoj način: Bit ću sve lošije! Kao i svako ideologizirano, idejom podjarmljeno kazalište!"

Eto, to je fabula "Hrvatskog Fausta" u dvije riječi. Ona pripovijeda – fabule naime pripovijedaju, i o tvorcu – "autorskog projekta".

Jeste li imali ugovor s upravom riječkog HNK o izvedbi "Hrvatskog Fausta" u režiji Olivera Frljića ili je tu riječ bila o usmenom dogovoru?

Sve je ostalo na usmenom dogovoru. Započeti, pak, rad na komadu gdje se kani koristiti tekst i/ili ime živoga autora a da se to ne regulira ugovorom, spada u lošije poslovne običaje.

Hoćete li sudskim putem zabraniti predstavu, čija je premijera najavljena za 19. studenog u Rijeci, a u čijem se nazivu spominje ime vaše drame?

Ponavljam, riječka uprava nikad nije ni mislila postaviti moj komad i cijela ta igra mučna je i nepoštena. Žao mi je što je bila potrebna prijetnja sudskim koracima da napokon priznaju ono što im je otpočetka bilo na pameti: da kane raditi svoj vlastiti "autorski projekt", a taj uistinu može biti o bilo čemu. Upravo zato odbijam dopustiti korištenje "lika i djela" u propagandne svrhe. Nadati se je da će i bez toga dosta utržiti na predstavi koja će bez sumnje biti nov veliki uspjeh te će dobiti sve nagrade u Hrvatskoj i u regiji.

Pravo mjesto za izvedbu vašeg "Hrvatskog Fausta" bio bi zagrebački HNK. Hoće li se to ikada dogoditi, a da u pitanju neće biti gostovanje?

U sadašnjim okolnostima to je jedna fantastična pretpostavka. No te bi se okolnosti mogle promijeniti, i to mnogo brže no što misli sadašnja uprava HNK, što vrijedi i za riječkoga Zajca.

Kada je 1993. "Hrvatski Faust" izvođen u bečkom Burgtheateru, ta je predstava poslužila i za preispitivanje odnosa bečkih umjetnika prema nacističkom vremenu. Je li na to preispitivanje, što se Austrije tiče, stavljena točka?

Nije, ali Peymann, intendant Burgtheatera, hrabro se nosio s tim pitanjima. Tako su austrijski filofašisti, kad se u Burgu igrao Bernhardov "Trg heroja", dovezli kamion pun smeća i iskipali to smeće ispred Teatra. No zato je aplauz u dvorani trajao cio sat.

Peymann je uveo običaj tzv. Publikumsgesprächa, što će reći: razgovora s publikom. Tako sam bio u prilici voditi debate o povijesti, hrvatskoj i austrijskoj, i o dvama vrstama otpora – onoj manjoj u Burgtheateru i onoj za koju imam najveće poštovanje, u HDK, danas HNK... I ta je usporedba ispadala nama u korist: Mi živimo od hrabrosti bivših ljudi. Kao što je usporedba romana Klausa Manna "Mefisto" i moje drame u našu korist: Tamo gdje Gründgens (genijalan glumac) Državi i Hitleru kaže DA, tamo glumac, Faust, Afrić hrvatskom fašizmu kaže NE!

"I to NE", kako u mojoj drami kaže Mefisto, borac Otpora, "nitko još nije zaklao!" Već po toj gesti HNK ne može biti fašističko kazalište; jer ta je gesta iskupiteljska.

Ako je HNK "fašističko kazalište" zato što su 1991. igrali Budaka, onda odmah valja prstom ukazati na to da su svi izdavači, koji su nakon 1945. izdavali knjige Knuta Hamsuna, Louisa Célinea ili Ezre Pounda, a takvih je mnogo i u Europi i "u regiji", odreda fašistički. A da je HNK, zato što je od 1945. do pedesetih igrao prosovjetski repertoar, staljinističko kazalište...

Ovakva strašna i neuka pojednostavljenja ogadit će lijevi stav krivotvoreći zbilju. Sasvim je drugo pitanje što ja, da sam kojim slučajem smio biti intendant (kao što nisam u Rijeci, gdje je Frljić zadobio Teatar na maču, mašući mojim naslovom), nikada ne bih igrao dramatizaciju Budaka jer se radi o dozlaboga sporovoznom piscu. Uostalom, Budak, kao autor rasnih zakona, figurira, ili se barem spominje, u mojoj drami. Ubiti ga još jednom nije moguće.

Jeste li ikada do sada zabranili neko izvođenje svoje drame?

Kad bih i htio, što bih imao zabraniti? Tuđmanovi derviši uzeli su mi desetljeće deveto prošloga vijeka, naprosto nisam postojao... prvo desetljeće novog vijeka u Zagrebu stvar čišćenja kulturnog prostora obavio je Bandićev kadar u kulturi. Moj je problem bio u tome što ni za jednoga od ove dvojice, dakle za Oca domovine, a ni za posinka i velikog korisnika te domovine, nisam uspio proizvesti onaj minimum entuzijazma koji ovdje, radilo se o Gradu ili Državi, otvara vrata.

Danas ne valja zaboraviti da su tako "čvrsto postavljeni" umjetnici potpisali peticiju za Bandića u vrijeme njegova upornog izbornog jogginga koji ima onaj težak uspon na Pantovčak, kao što su bili i ostali: Magelli, Šerbedžija, Vrgoč, Stazić e tutti quanti, ah, dakako...

A da li je ikada zabranjena izvedba neke vaše drame?

Nije bilo neke naročite potrebe. U baš svim teatrima trenutno u Zagrebu čuči neki sluga ili sluškinja Kulturne Vlasti koja je vlast kao i svaka druga. Ova perfidna cenzura prije cenzure uvijek je djelovala na našim zemljopisnim širinama mnogo efikasnije od crvene olovke. Nešto slično dešava se i sad u Rijeci, gdje se silno trude dokazati – kakav apsurd! – da sam ja sâm skinuo svoj komad. U tome ima nečega gotovo perverznog.

U Hrvatskoj se ponovno zvecka oružjem, oblače se uniforme, maše se zastavama. Je li to potvrda one vaše stare teze o Drugom svjetskom ratu koji na ovom području zapravo nikada nije završen?

Upravo u "Hrvatskom Faustu" ima rečenica: "U Hrvatskoj još nije završen NIJEDAN rat... nitko još ovdje nije umro, pa ni živio nije..."

Bez obzira na sve, na strašnu mržnju Nijemaca i Francuza, ovi su narodi ipak završili svoja dva rata; je li im bilo lakše što su oni bili vođeni u okviru svjetskog sukoba? A naš je vođen zato da bi se svjetski rat izbjegao? Ne znam. Ali vidim da se naš treći balkanski rat ne želi završiti. Je li to zato što neprijatelj nije bio dovoljno poražen? Da li se zato u sportskom prijenosu protivnik ima pregaziti, rasturiti, uništiti, a ne tek u sportskom smislu pobijediti?

Kao što sport služi kao nadomjestak za stvarne ratove, tako i ep o posljednjem ratu i u ovom trenutku služi da se prekriju mnogi stvarni problemi zajednice. K tomu mi se čini da imade ljudi koji su valjda po prirodi "ratnici", pa je njima u ratu bilo bolje bez obzira na rizike i patnje; a mnogi od njih drže da bi se zajednica prema njima imala ponašati kao prema onima koji su je zadužili na takav način da se dug te zajednice u osnovi i ne može otplatiti. Bojim se da ne postoji način da ih se namiri u njihovu nezadovoljstvu. Bojim se ljudi koje se ne može namiriti ni u kojem smislu. I mislim da su uvelike izmanipulirani iako su njihovi osjećaji iskreni. Difuznim, premda iskrenim osjećajima lako je manipulirati. Ima ih koji to jako dobro rade.

Teatar bi tu imao što reći; štoviše, to bi spadalo u njegove obaveze. Ali to se ne da postići vješanjem kuhinjskih krpa na teatarsku fasadu. Tako dugo dok neki problem ostane na fasadi mora se prihvatiti – to je, naime, demokracija – da neka krpa protivnih boja ima jednaku vrijednost.

Kad bi se problem uvukao u dvoranu, možda bi se ovoj ili onoj snuždenoj zajednici moglo nešto objasniti. Ali na takav način argumentiran, a ne montažom citata s Wikipedije. Stari je Aristotel to zvao katarzom. Mnogi misle da se on zapravo šalio, i da se pod tim cilja na uporabu laksativa. No on je izrijekom spominjao strah i sućut. Strah neka bude oprez u postupanju s formulama i formulacijama; a sućut neka bude solidarnost s onima koji nemaju razloga upotrebljavati laksative jer naprosto nedovoljno jedu. Ako su to u ovoj zemlji djeca, onda bi to bila tema jednako tako važna kao umorstvo nevinog djeteta.

Kakva je sudbina vaše drame "Kosti u kamenu" koja je dobila drugu nagradu Marina Držića od Ministarstva kulture i zašto u zagradi iza naziva te drame stoji riječ Tito?

"Kosti u kamenu" su drama koja koristi mnoga mjesta iz biografije, političke i svake druge moguće, Josipa Broza Tita. Nastala je u naročitoj suradnji s Brankom Brezovcem. Ta suradnja na kraju nije ispala sretnom, ali to je drugi par rukava.

Uzgred, "Kosti u kamenu" danas su radikalnija drama od "Hrvatskog Fausta" već i zato što je u njoj, u (za)ključnom dijelu opisana brutalna i tako skupa demontaža Titova nasljeđa. Naravno, nije to životopis sveca jer Broz to nije bio. Drama sigurno nije "titoistička" jer sam i ja sam bio, pišući je, nemilosrdan spram ostataka svoje "vjere"... Pročitao sam, radeći na njoj, više desetaka stranica literature o Titu, u kojoj ima vrlo bizarnih naslova. No koga to u teatru danas zanima? Sve danas ima biti zgotovljeno preko noći ili nikad.

Također, ako je HNK uistinu "fašističko kazalište", onda valja hitno dati za pravo onoj sablasnoj grupici starčadi koja se svakoga svibnja okupi ispred tog istog HNK vičući nešto o "najvećem zločincu naroda i narodnosti"; oni su naime u pravu jerbo je nekako nesklapno vidjeti da se trg na kojemu se ustobočilo jedno fašističko kazalište naziva Trgom maršala Tita, ako i on nije bio fašist ubačen u Kominternu... To, dakle, valja hitno mijenjati jer je Teatar teže izmjestiti (Sovjeti su to znali raditi sa svojim crkvama) nego promijeniti ime jednomu trgu. To potpuno pomanjkanje interesa za jednu "vruću" premda, moram dopustiti, ne i "genijalnu" dramu pogađa i moj najnoviji tekst "Svjetlucanje kome". Ako se uprave tako ponašaju prema meni, kako li je tek onda mlađim autorima, ako, dakako, ne škrabuckaju, prema vlastitim izjavama, za – mainstream?

Čime se trenutačno bavite?

Radim na svom novom romanu koji će imati više dijelova, a objedinjujući naslov će mu biti "Doba mjedi". Središnji dio zvat će se "Folksdojčer Kempf". To će biti moj "obiteljski roman", između ostalog o suprotstavljenim "ratnim putovima" mojega oca i majke.

>> Slobodan Šnajder zabranio korištenje bilo kojeg segmenta 'Hrvatskog Fausta'

>> Slobodan Šnajder, Snježana Banović i Nora Krstulović obmanjuju javnost!