Dražen Siriščević trinaest je godina na čelu dvorane Lisinski, a jučer je predstavio njezin atraktivni ciklus Lisinski subotom koji će ugostiti Češku filharmoniju, Ivu Pogorelića, Željka Lučića...
Ove ste godine počeli prodavati pretplatu za Lisinski subotom a da ljudi još nisu znali za cijeli program. Jesu li kupovali pretplate?
Imali smo nekih problema s potvrdama sezone, što i nije čudno. Nije jednostavno vratiti se u vremena prije korone. Uostalom, mi nemamo budžet kakav imaju Beč, London ili druga velika središta s kojima bismo se voljeli uspoređivati, pa čak ni kao Ljubljana ako bismo spomenuli njezin ljetni festival. Uvijek kalkuliramo kada je i gdje je neki orkestar, a u šali znam reći da čak i čekamo da tim orkestrima otpadne neki koncert u turneji pa ih se može dobiti po povoljnijoj cijeni. Ove je godine pritisak naše publike bio velik jer su ljudi željni koncerata, stoga smo išli u prodaju pretplata prije konačne koncertne liste, sa samo nekoliko programa za koje smo bili sigurni da će se dogoditi. I reakcija je bila fantastična, a naša procjena odlična. Ljudi su pokazali veliko povjerenje u nas, u Lisinski, i nitko nije rekao da kupuje mačka u vreći, osim možda nekih, ha-ha. U tih nekoliko dana prodali smo gotovo 200 pretplata, a ne smije se zaboraviti da smo u prošloj sezoni, još bremenitoj prijetnjama virusa, ukupno prodali 500 pretplata. U ranijim vremenima znali smo prodavati 1500 pretplata, pa smo čak i zaustavljali prodaju pretplate kako bi ostalo nešto karata za slobodnu prodaju.
Osjeća li se kriza publike nakon koronske stanke?
Generalno se osjeti. Na programima koji su okrenuti mlađoj publici to se osjeća puno manje jer je kod njih oprez manji nego kod zrelijih, "ozbiljnijih" ljudi. Taj manjak osjećaju i Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a...
Treba reći da Zagreb ima fantastičnu koncertnu ponudu ako se uspoređuje s Madridom, Lisabonom, Rimom... Ali ta ponuda zahtijeva i ogroman bazen publike?
Da, a mi ga nemamo. Treba ga stalno graditi. Dvorana nudi publici izvrsne programe, dobre orkestre, dirigente, soliste... Ja sam bio otvorio i dva ciklusa pored Lisinski subotom u svojim mandatima, i to Lisinski arioso koji je trebao ugostiti velike svjetske operne zvijezde i Lisinski gaudeamus. Te ideje nisu zaživjele. U Gaudeamusu smo htjeli na jednom koncertu ugostiti pobjednika nekog domaćeg i nekog stranog međunarodnog natjecanja mladih glazbenika. Taj smo ciklus započeli i morali ga prekinuti zbog nedostatka interesa. Na prvom koncertu svirao nam je Luka Ljubas i tada aktualni pobjednik Chopinova natjecanja Seong Jin-Cho koji će ove godine svirati u ciklusu Lisinski subotom uz Češku filharmoniju. Ulaznice su slabo išle, sponzore nismo pridobili, a ono što je ključno, nismo imali ni potporu medija. A bez te potpore – nema te. Nama je sve teže probiti se sa sadržajima umjetničke glazbe u medije. Tu su obrazovnu komponentu današnji mediji izgubili. Često se govori o tome da se Lisinski estradizirao, ali ako se istraže programi 1973. ili 1983. ili 1993., vidjet će da je odnos programa ozbiljne glazbe i estrade isti. Ono što se promijenilo jest percepcija javnosti. Ako ovdje nastupi bilo koji pjevač ili ansambl popularne glazbe, on ima zagarantiran ulaz u sve medije. Kada se pojavi neka velika pjevačka operna zvijezda ili neki instrumentalist, neće dobiti taj publicitet i naravno da javnost misli da u Lisinskom nastupaju samo pjevači popularne glazbe. Ovdje su bili Elina Garanča i Dmitri Hvorostovski, dakle najveća imena u naponu snage i mi smo se borili za svaku najavu u medijima. A kada nastupaju zvijezde popularne glazbe, naš marketing radi komforno jer svi sami zovu i žele reklamirati koncert. S jedne nas strane kritiziraju zbog estradizacije, a s druge strane da smo ekskluzivni, zatvoreni i da imamo skupe ulaznice, da radimo programe na kojima se gubi uloženi novac i stvaraju minusi. Ni jedno ni drugo ne stoji. U nekim segmentima Lisinski izgleda kao ekskluzivno gnijezdo, a u nekima je otvoren svima. I tako je otkad je dvorana izgrađena. Uostalom, i u osnivačkim dokumentima piše da se bavimo organizacijom koncerata ozbiljne glazbe, popularne, estradne, folklora...
Lisinski je trebao biti kongresni centar?
Kada se dvorana gradila, to je bila jedina prava reprezentativna dvorana u cijeloj Jugoslaviji pa je silom prilika postala prostor otvoren svima. Ne zaboravite do danas se nije izgradila ni jedna druga.
Ove ste godine ugostili i Berlinsku filharmoniju. Koliko je ta odluka bila rizična s obzirom na koronu?
Jako. Otkad sam došao u dvoranu, pokušavao sam doći do Berlinske filharmonije, ali nije išlo. Na kraju su se oni javili i rekli da su sad spremni. To je bio iznimno skup projekt, a za njega nismo imali nikakva dodatna sredstva, pa čak ni od sponzora. Bili smo na vjetrometini, ali nismo htjeli propustiti priliku koja se dogodi jednom u životu. Jedina varijanta da isplatimo honorar Berlinskoj filharmoniji bila je ta da prodamo koncert. Druge matematike nije bilo. Nismo sumnjali u svoje sposobnosti ni trenutka. Pogledajte, i ova sezona, tih četrnaest koncerata, vrijedi oko četiri milijuna kuna. Taj relativno mali iznos za jedanaest velikih orkestara, jedan operni i deset simfonijskih. Objektivno sve to više košta, ali dobrim pregovorima smanjili smo cijenu. Od Grada za taj program dobivamo milijun kuna. Tri milijuna moramo zaraditi sami kako znamo i umijemo. A svih ovih trinaest godina nikada nismo završili u minusu zbog pogrešnih procjena. Tako smo uspješno završili i koncert Berlinske filharmonije. Na kraju smo orkestru u predvorju male dvorane napravili domjenak. Bili su doista zahvalni jer im se to ne događa često. Dirigent Petrenko rekao je da on ne ide na domjenke, ali se na moju molbu odazvao rekavši da će ostati pet minuta. Na kraju je ostao skoro do ponoći. Bila je fantastična atmosfera.
Dugo ste pikirali da Anna Netrebko dođe u Lisinski. No njezin za proljeće najavljeni koncert je otpao zbog rata u Ukrajini?
I dalje smo u pregovorima s Annom Netrebko. U međuvremenu se ona ogradila od ruske politike i počela je nastupati pa tražimo novi datum.
Za godinu dana slavimo pola stoljeća od otvaranja dvorane. Što pripremate za tu obljetnicu?
I tu moramo ulaziti u ogromne rizike. Već dugo najavljujem tu obljetnicu, trebat će nam dodatnih sredstava, no za sada me samo tapšaju po ramenu. A to bi trebala biti izvrsna, posebna sezona. Planove imamo, ideje su najjeftinije, treba ih ostvariti. Koncerti ozbiljne glazbe možda ne donose novac, ali oni su neupitno ulaganje u hrvatsku kulturu.
Sjećam se da je u vrijeme komunizma na koncerte klasične glazbe redovno dolazio narodni heroj Pavle Gregorić, djed Bojane Gregorić Vejzović. Tko od političara danas redovno dolazi u Lisinski?
Sjećam se njegova mjesta u zadnjem redu parketa još iz mojih studentskih dana. A što se tiče vašeg pitanja, imam dovoljno briga i ovako s politikom, pa mi ne treba još jedna. Svakako nam Pajo, ako tako smijem nazvati tog gospodina, nedostaje jako. Ima ljudi iz političkih krugova koji su i danas naši redoviti pretplatnici. Ne bih ih isticao, da se ne zamjerim onima koji nas izbjegavaju, a u Lisinskom su samo na političkim skupovima. Publika je sada razmažena što se tiče dolazaka na koncerte. Danas možete sjediti doma i biti u Metropolitanu ili Covent Gardenu. Vremena su se promijenila i u pristupu glazbenika. Zašto bi Petar Grašo došao u Lisinski i pjevao za 1800 ljudi kada može otići u Arenu i pjevati za 10.000? Nekada su Vice i Oliver ovdje radili koncerte u nizu. Ali zašto bi danas netko pjevao deset večeri kada sve možeš obaviti jedne večeri u sportskoj dvorani. Neusporedivo je to, ali komfornije.
Lisinski su potresla dva potresa. Što je danas s orguljama?
Poslije prvoga potresa orgulje su bile porušene. Onda je krenula obnova, novac smo imali jer su orgulje bile osigurane preko osiguravajuće kuće, ali došlo je do raznih polemika o tome kako ih obnavljati. Tu je zapinjalo i mi smo ušli u novu sezonu s neobnovljenim orguljama, što me jako ljutilo. A onda se dogodio drugi potres, orgulje su obnovljene tek nakon njega. Nadstroplje velike dvorane također je sanirano, komadići betona padali su dolje i nakon prvog i nakon drugog potresa. Stvar je upakirana, ali cijela dvorana treba ići u ozbiljnu rekonstrukciju. Kada će se to dogoditi, ne znam, jer to znači i zatvaranje dvorane. U planu je bila obnova uoči pedesete godišnjice dvorane, ali nije se dogodila. Sada razgovaramo o temeljitoj obnovi za koju će se tražiti i pomoć EU fondova, što prije nije bilo moguće jer nismo imali riješene zemljišne knjige, vjerovali ili ne. U odnosu između Grada i Lisinskog nikada nisu baš cvale ruže, ali bolje sutra je moguće. Mi u Lisinskom dokazano znamo svoj posao, samo trebamo malo više podrške. Sada imamo novu vlast i poslije prvog razgovora s gradonačelnikom vjerujem da prava i puna podrška neće izostati. •