U umjetničkom braku ne znaš tko je gore, a tko dolje

Valentina Turcu obasjava i prostor i ljude. Kako predstavama tako i razgovorom. Pod večernjim dubrovačkim nebom, na ugrijanu terenu igrališta isusovačke Gimnazije, pričala mi je o svojem umjetničkom životu i predstavi koja će večeras imati praizvedbu na Boškovićevoj poljani. Tih pola sata već sam pohranio među najljepše trenutke ovogodišnjih Igara, a sve da i nisam lani na istom mjestu ostao zatravljen njezinom kreacijom “Romea i Julije”, bio bih uvjeren da nas na večerašnjoj premijeri “Opasnih veza” čeka nov, jedinstven i potresan umjetnički doživljaj.

Sretna bilo gdje u teatru

– Stvarno je veliki blagoslov svaki se dan probuditi i ići raditi ono što voliš i od čega drhtiš. S istim se drhtajem budim i idem u krevet. Kamo god da me stave u teatar, ja sam sretna, od frizeraja do šnajderaja – govori Turcu na način koji ne ostavlja mjesta sumnji.

Rođena je u Zagrebu, odakle su se njezini roditelji Maja Srbljenović i Marin Turcu, oboje veliki baletni umjetnici, poslije odselili u Sloveniju. Ali, spontano mi otkriva svoju osobnu i vrlo posebnu vezu s Dubrovnikom. – Moji su se roditelji upoznali 1972. Onda je mama tatu u ljeto 1973. dovela u Dubrovnik i tu su se strašno zaljubili, a ja sam rođena u svibnju 1974. i zato imam osjećaj da sam tu začeta. Imam koncept da sam ovdje koncipirana – govori smijući se.

Briljantna plesačka karijera Valentine Turcu naglo je prekinuta 2005. godine. Dok je plesala zlu vilu Carabosse u “Trnoružici”, pukla joj je slezena.

– Ta uloga, koju je za mene kreirao Dinko Bogdanić, bila mi je jedna od ljubljenih, a s tom se ulogom i moja majka oprostila od pozornice. No za mene je umalo bila i kobna. Jedva su mi spasili život i rekli su mi da nikada više neću moći plesati – sjeća se Valentina, ali bez žaljenja i gorčine.

Tada u njezin život ulaze režiseri poput Dolenčića, Popova, Kice... Upoznaje glumce, otvara joj se svijet drame i opere u koji unosi svoj koreografski talent primijećen i potaknut već u školi legendarnog Mauricea Béjarta.

Snaga umjetničkog para

– Béjart nas je tjerao na kreativnost, izbio je sve što sam do tada mislila da znam o baletu i u nas ugradio religiju umjetnosti, novu strukturu razmišljanja. Kada jednom prođeš kroz ta vrata, ne možeš više natrag u korzet.

U istoj je školi prije dvadeset godina bio i Leo Mujić. Od tamo su krenuli različitim putevima, a ponovno su se susreli tek 2010. u zagrebačkom HNK gdje je Leo tada radio predstavu “Tišina mog šuma”, a Valentina s Krešom Dolenčićem “Šišmiša”.

– Kada sam mu čula glas iz druge dvorane, rasplakala sam se od sreće. Otišli smo na ručak i odmah dogovorili prvi zajednički projekt.

Od tada iz predstave u predstavu jača kemija i snaga umjetničkog para u kojem se Turcu i Mujić nadopunjuju, potiču, izazivaju. U “Romeu i Juliji” on je asistirao njoj, u “Ani Karenjini” ona njemu kao dramaturg, a u režiju i koreografiju “Opasnih veza” ušli su ravnopravno, oboje podjednako obuzeti temom. Valentina je odabrala glazbu, od baroknih Bacha, Händela, Vitalija i Vivaldija do suvremenih Richtera i Jenkinsa.

– Leo se uvijek zafrkava da smo mi u jednom žestokom braku u kojem se nikad ne zna tko je gore, a tko dolje i zato nikad nije dosadno. Oboje smo dinamične osobe, trebamo širinu, izazove i slobodu – kaže Valentina i dodaje kako oboje imaju i mnogo ljubavnika: sve plesače s kojima rade.

– Vidjet ćete kako su od lani predivno napredovali. Antona Bogova duboko obožavam i poštujem, vidjet ćete kako gradi ulogu Valmonta, baš kao i Catarina de Meneses Madamme de Tourvel. Pa Jelena Lečić, divna balerina, kakva je ona samo divna inspiracija za Markizu! Vidjet ćete!

Najavljujući večerašnju premijeru, Valentina Turcu doista zaljubljeno govori o svakoj svojoj plesačici i plesaču, kao i članovima provjerene autorske ekipe koju čine: kostimograf Alan Hranitelj, scenograf Ivan Kirinčić i majstor svjetla Alexandar Čavlek.

Iz tolike ljubavi na Boškovićevoj poljani večeras mora nastati još jedno čudo!

>>Balet Romeo i Julija na Dubrovačkim ljetnim igrama