Bilo je rano jutro toga travnja 2009. kada je sredovječna učiteljica Michelle Stephenson otvorila prozor od kupaonice na drugom katu svoga doma kako bi u kuću pustila sunčevu svjetlost. Upravo toga dana navršila se tužna godina otkako je njezina kći Kelly – pametna i lijepa 20-godišnjakinja – prebacila pojas kućnog ogrtača oko svoga vrata i objesila se u ujakovoj kući nekoliko kilometara od svoga doma u gradiću Bridgend na jugu Walesa. Michelle i njezin suprug Dean pomalo su se budili iz noćne more, koja je duboko poremetila i njihov odnos – samo dan ranije naposljetku su posjetili bračnog savjetnika.
"Vjerovala sam da ćemo se osjećati bolje", rekla je. No, umjesto toga, Michelle je kroz netom otvoreni prozor ugledala beživotno tijelo svoga supruga kako visi s ljuljačke u dvorištu. Smrti njezina supruga i kćeri uistinu su šokantne, no bile su tek djelić neprekinutog niza suicida koji potresaju Bridgend još od 2007. godine. Sve do današnjeg dana, spirala smrti zaustavila se na broju 79, a velika većina se odnosi na tinejdžere i mlade ljude u dobi od 15 do 30 godina. Misterij ovih smrti utoliko je veći kad se zna kako su jedna drugoj frapantno nalik: u svim slučajevima smrt je nastupila vješanjem, a nitko od samoubojica iza sebe nije ostavio oproštajnu poruku. Poput Michellina supruga, svi su bili rodbinski ili prijateljski povezani s prijašnjim žrtvama i svi do jednog su okončali svoje živote bez ikakva upozorenja - upravo nakon što su svoju okolinu uvjerili da to nikada ne bi učinili.
Niz tragedija učinio je Bridgend – gradić sa samo 39,000 stanovnika u kojem su generacijama živjeli rudari – u mjesto opipljive tuge i straha. Smješten u dolini i često u sjeni tamnih oblaka, obavijen tankom izmaglicom, kao da nije mogao izbjeći avetima koje se nadvijaju nad toliko neobjašnjivih smrti, zapravo, uzastopnih imitacija.
Grad bez nade
Ova zlokobna, mučna priča 2013. je postala temom dokumentarca, a nedavno je iz radionice danskog redatelja Jeppea Røndea izišao i dugometražni igrani film "Bridgend" koji se upravo prikazuje na Motovun Film Festivalu. Za misterij masovnih samoubojstava u Walesu, autor je prvi put doznao iz novinskog članka u siječnju 2008. godine. Nekoliko mjeseci kasnije po prvi je put stigao u Bridgend, kamo je nastavio dolaziti idućih šest godina. Nije to bilo nimalo lak zadatak. Već u to vrijeme, novinari su nanjušili "dobru priču" pa su počeli opsjedati gradić. Reportaže iz Bridgenda donijeli su i svi utjecajniji britanski mediji, no nakon što su pojedini tabloidi na svojim naslovnicama donijeli priču o "gradu smrti" ili "gradu bez nade", roditelji su pobješnjeli. U strahu da im ionako labilna djeca ne nasjednu na medijsku histeriju, novinare su dočekivali šakama i bejzbol palicama, pa se uključila i policija apelirajući na "silenzio stampa".
"Mnogo je novinara tada silom pokušavalo ući u grad, neki su se maskirali u prosjake ili Jehovine svjedoke, što je tek razjarilo žitelje. Uistinu su ih znali premlaćivati. Mene nisu otjerali zato što nisam novinar i zato što nisam pred njima vrtio notesom i radio bilješke, no da bih im se približio trebale su godine. S njima sam dijelio dobro i zlo, partijao ali i tugovao", ispričao je kasnije danski redatelj. Mnogi od njegovih mladih sugovornika za to su vrijeme počinili suicid, nakon što su mu govorili da i ne sanjaju učiniti takvo što. Jedan od njih objesio se o stablo u neposrednoj blizini stabla gdje se tri godine ranije objesio njegov prijatelj.
Samoubilački kult
A pokušaje samoubojstva... to pak nitko i ne broji. Izostanak konkretnih odgovora i potrebe da se kontroliraju moguće nove smrti dovelo je do suludih konstrukcija: mogu li suicidi biti djelo serijskog ubojice? Postoji li samoubilački kult? Jesu li žrtve – većinom normalna djeca, mnogi sa čvrstim planovima za budućnost – sklopile neku vrstu tajnog pakta za susret "s one strane"? Neki sumnjaju da je dogovor pao putem interneta, u virtualnom svijetu, gdje su rado obitavali, odvojeni od stvarnosti. Jer u ondje leži možda i najrealniji ključ za rješenje ovog misterija: izostanak roditeljske skrbi, zanemarivanje, pusta nebriga.
Neke teorije iznimno su maštovite. Dio tamošnjeg pučanstva obrušila se i na telekomunikacijsku kompaniju čije su antene, smatraju, odašiljanjem elektromagnetskih valova pomračile umove njihovoj djeci. Dobar dio građana krivnju adresira i prema danas pokojnoj premijerki Margaret Thatcher. "U moje doba ubijali smo se samo od posla, duboko u rudarskim oknima. Radnici su znali umirati zbog plućnih bolesti, ali svoje smo obitelji podizali s ponosom. Sve je to 80-ih prekinula Margaret Thatcher koja je zatvorila rudnike zbog zagađenja ali i radikalizma sindikata rudara. Nakon zatvaranja rudnika, ljudi su ostajući bez domova počeli prositi po ulicama, a obitelji su se raspadale. Vještica Thatcher uništila je cijele društvene strukture. Da se ikad pojavila na ulicama Bridgenda, ljudi bi je kamenovali", ispričao je Vanity Fairu mještanin Neil Ellis, bivši vojnik.
U nadi da će rasvjetliti misterij, psiholozi su događanja u Walesu nazvali "Werther efektom", promatrajući ih kroz prizmu Goetheove novele "Patnje mladog Werthera", koja govori o mladom čovjeku koji prislanja pištolj na sljepoočnicu kako bi okončao agoniju neuzvraćene ljubavi ali i nemogućnosti opstanka u provincijskom okruženju.
No, ovaj stvarni, nefikcionalni horor otpočeo je 5. siječnja 2007, kada je u napuštenom skladištu pokraj grada pronađeno beživotno tijelo 18-godišnjeg Dalea Crolea, bez ikakve prethodne naznake i bez poruke.
Samo šest tjedana kasnije njegov prijatelj David Dilling (19) objesio se o drvo iza crkve. Potom je Davidov prijatelj Tom Davies (20) s prijateljeva sprovoda, još onako svečan u odijelu, došetao do stabla gdje je David skončao pa se objesio za susjedno stablo. Smrti su nastavile u strašnom ritmu. Istoga ljeta Zachary Barnes (17) koji je želio postati instruktor fitnessa objesio se o sportsko uže u susjedovom dvorištu. Dogodine u siječnju u Bridgendu je pronađena i prva žena samoubojica. Bila je to Natasha Randall, visoka, lijepa i uvijek dobro raspoložena 17-godišnjakinja, koju je, kako visi niz drveno stubište u obiteljskoj kući, pronašao očuh.
Premda već 15. u zastrašujućem nizu, upravo je njezina smrt bila okidač za medijsku eksploziju: mlada ljepotica Bridgend je dovela na naslovne stranice, nacionalne i inozemne, u manje od tjedan dana. Ta je globalna pažnja popratila - a možda i potaknula - četiri nova vješanja već idućeg mjeseca. Od tog broja, tri su bile djevojke. Jedna od njih oko vrata je omotala punjač za mobitel. Drugu je, obješenu u polju, pronašao slučajni šetač sa psom. Bila je to 16-godišnja Jenna Parry. Objesila se o drvo, no odabrala je najnižu granu pa je izgledala kao da moli klečeći. Njezina majka kasnije je izjavila da je pokojnica istrčala iz kuće uznemirena jer je otkrila da njezin bivši momak viđa drugu djevojku. Premda ni izbliza dovoljan, bio je ovo jedini slučaj s ikakvim opipljivim razlogom za takav bezuman čin.
Evo, primjerice, Liam Clarke (20), prvak u tae kwon dou i vlasnik crnog pojasa te ponajbolji radnik u tamošnjoj tvrtki za recikliranje. Na božićnoj zabavi upravo je on nosio predimendzionirani kostim Djeda božićnjaka i zabavljao kolege. Dva dana kasnije, pronašli su ga obješenog na igralištu. Nakon Laimova sprovoda u siječnju 2008. njegova bivša djevojka Kelly Stephenson rekla je svojoj majci: "Ne mogu vjerovati da je mogao biti tako sebičan". No, kada je saznala da se objesio i njezin rođak Nathaniel Pritchard (15), i Kelly je učinila isto. I tako... u nedogled.
Većina samoubojica ispraćena je istom recitacijom. "Ja sam planina, ja sam visoko drvo, ja sam vjetar, ja sam rijeka. Ja sam vizija i stvari vidim jasno. Hej, učinio sam to. Ja sam najveći na svijetu". Tijekom jednog od posljednjih sprovoda, 26 delfina simultano je poskočilo iz mora i nasukalo se na plažu južno od Bridgenda, gdje su svi do jednog i uginuli. Morski biolozi nisu imali drugog doli ovaj fenomen nazvati masovnim suicidom.
>> Motovunski Maverick Jerzy Skolimowski, Elia Suleiman počasni gost festivala
Ovo su sotonisticki obredi.