Na Dan zaljubljenih stalo je srce velikog zaljubljenika u glumu. Zlatko Crnković, doajen hvatskog glumišta, nedavni dobitnih Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo umro je, od infarkta, u 76. godini u Zagrebu.
Otišao je tiho za svojom nedavno preminulom suprugom. "Jednostavno se ugasio...", kako su nam javili iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika, kao da nije mogao više bez svoje najveće životne potpore, žene kojoj se posebno, i s puno emocija, zahvalio primajući Nagradu za životno djelo na sceni "svog" Hrvatskog narodnog kazlišta u Zagrebu, u studenom 2011. godine.
Bio je veliki glumac, ali prije svega veliki čovjek. Pamtit ćemo njegove uloge i pamtit ćemo kako je izvrsno govorio poeziju. No, možda najvažnije od svega bio je veliki profesor i generacije glumaca, zapravo svi mi koji smo sada na sceni, pamti ćemo ga kao svog profesora sa Akademije. I stoga se usuđujem reći: otišao je glumac koji je velikim ulogama zadužio hrvatskog glumište, a u nama glumcima živi, i živjet će, kolega koji nas je učio, rekao nam je Goran Grgić.
Zlatko Crnković rodio se 27. svibnja 1936. godine u Kastvu, Akademiju dramskih umjetnosti je upisao 1955. godine, a u mirovinu je otišao iz Hrvatskog narodnog kazališta 2005. godine. No, za njega mirovina definitvno nije značila odmor i mir. I dalje je radio – i to upravo kao profesor. Nagrada za životno djelo kojoj se neizmjerno veselio zatakla ga je u Splitu, kao profesora scenskog govora na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji. Jedan od zadnjih svojih intervjua tada je dao upravo za Večernji list. "Kada ti kolege daju strukovnu nagradu onda znaš da nisi ulazud radio, uzalud živio", rekao je tada.
U teatru je cijeli svoj vijek bio vjeran HNK Zagreb čija scena pamti njegove velike uloge, poput Aurela u 'Ledi' preko Don Fernanda u 'Kiklopu' sve do Zrinskog u 'Urotnicima'. Bio je među rijetkim našim glumačkim prvacima koji je stigao najbliže Gavellinom poimanju idealnog glumca, onog čija sva izražajnost izvire iz govora i jezika. On sam na posebno je mjesto uvijek stavljao naslovnu ulogu u Dundu Maroju iz 1981. godine u režiji Ivice Kunčevića, s Mustafom Nadarevićem kao Pometom.
Pamtit će se i njegove brojne filmske uloge - od “Vlaka bez voznog reda” iz 1959. godine, preko “Ljubice” iz 1979., pa sve do uloge Josipa u filmu “Tu” Zrinka Ogreste iz 2003. godine, ali i televizijse uloge. Na nekadašnjoj TV Zagreb počeo je davne 1971. godine. Tada je gledatelje osvojio ulogom Vena u kultnoj seriji "Kuda idu divlje svinje", a još 2005. godine snimio je jednu epizodnu ulogu u popularnoj seriji "Bitange i princeze".
Bio je i ostao LEGENDA. Neka mu Gospodin podari vječni pokoj u svome okrilju - i nagradi ga za svaku izgovorenu riječ, koju je izgovarao iz dubine duše i s takvim osjećajima, o kojima mi mnogi možemo samo sanjati. Zlatko, počivaj u ljubavi Božjoj!