“Samo se bojim da mi žena nakon ovog ne završi u Hollywoodu kao scenaristica krimića”, kroza smijeh kaže Krešimir Dolenčić. Njegova supruga, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić napisala je dramu “Sherlock Holmes” stvorivši potpuno novi zaplet po motivima i likovima pripovijetki i romana Arthura Conana Doylea. Krešo, naravno, režira, a premijera je zakazana za subotu 15. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Kako je uopće došlo do ideje da se radi Sherlock Holmes?
ANA: Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković zvala je Krešu s prijedlogom da radi krimić, a onda smo nas dvoje sjeli, kao i uvijek kada radimo zajedno, i morali odlučiti hoće li to biti “Sherlock Holmes” ili “Dr. Jekyll and Mr. Hyde”. Kako sam ja velika ljubiteljica djela Arthura Conana Doylea, ta je ljubav prevagnula prema Sherlocku. No, tek su tu počeli problemi. Naime, Doyle je napisao četiri romana i 56 pripovijetki i činilo se da će biti jednostavno izabrati nešto od toga. Bila je to kriva pretpostavka. Sve sam to iščitala nekoliko puta u životu, ogledala hrpu filmova i serija koje su nastale po tom predlošku, ali samo sam se zakopavala sve dublje.
I tada ste ipak odlučili napisati novi tekst?
ANA: Zaključila sam da te pripovijetke i romani nisu arhetipske situacije prigodne za kazalište, jer kazalište je specifičan medij i tu zaplet oko miraza, pljačke, nasljedstva nisu dovoljni. Sherlock mora imati svog mitskog neprijatelja, profesora Moriartyja, a on se, na žalost, pojavljuje u samo jednoj priči, iako kao odjek postoji u nekoliko njih. Uz to trebao mi je i ženski lik. Kod Sherlocka to je Irene Adler. Iako se i ona pojavljuje samo u jednoj priči, najvažnija je žena u životu Sherlocka Holmesa jer je jedina koja ga je uspjela “nadigrati”. Naravno, nemoguće je raditi Sherlocka, a ne baviti i se i dr. Watsonom... Tako je postalo nužno napisati novi tekst, jer sva ta menažerija čudnovatih likova koji su oko njega zapravo opisuje Sherlocka Holmesa.
Trebalo je, dakle, smisliti novi zaplet. Bi li Doyle bio zadovoljan?
ANA: Ovdje je “udrobljeno” desetak njegovih priča.
Postoji li crvena nit koju će moći slijediti obožavatelji Sherlocka kao što ste vi sami? Je li ovo predstava s ključem?
ANA: Ostavila sam mnoge prepoznatljive tragove, ali sada još ne znam što će u zadnjim danima rada na predstavi otići van, biti “štrihano”, kako kažemo mi u kazalištu.
Znači “zločesti” režiser na djelu je čak i kada je riječ o vlastitoj supruzi?
KREŠO: Prije kraja rada na predstavi sve još može biti izbačeno, ali i ubačeno.
No, koliko je opasno raditi predstavu nakon što je svatko od nas koji ćemo je gledati vidio sto i jednog Sherlocka Holmesa? Muče li vas očekivanja s kojima će publika doći u kazalište?
KREŠO: Ja jako volim Sherlocka Holmesa, ali nisam siguran s kakvim bih očekivanjima došao u kazalište. Nemam pojma kakvog bih Sherlocka očekivao na kazališnoj sceni. Posebno volim stare serije o Sherlocku, nove filmove baš i ne, jer je u njima previše specijalnih efekata. Zato i mislim da ljudi neće doći s nekom točnom slikom koju očekuju. To je puno opasnije kada gledaju neki mjuzikl po filmu ili pak predstavu koja je napravljena po filmskom predlošku, poput “Kolovoza u okrugu Osage”. U takvim su slučajevima očekivanja publike golema i to je težak zadatak za svakog redatelja. No, Sherlock Holmes jedan je princip, jedno opće mjesto zapadne kulture, čovjek koji logikom rješava fantastične stvari. Ja tvrdim da nam danas treba jako puno Sherlocka Holmesa jer on je čovjek koji kaže: “Ništa nije varljivije od bjelodanih činjenica”. To je apsolutno točno. I primjenjivo. Posebno u Hrvatskoj! Zato mislim da će se publika u ZKM-u sresti s nečim što će joj biti jako zanimljivo, primjerice kostimima slijedimo stil samog djela jer to dobro funkcionira, ali nismo radili kostime iz 18. stoljeća. Od ovog što imamo, pola može ići na ulicu. Uz to skromni smo u scenografiji i zapravo stvaramo jedan svijet koji će vrlo brzo, već nakon pet ili sedam minuta predstave, uvući publiku u priču. I tu će prestati sve usporedbe s onim što su na temu Sherlocka Holmesa već vidjeli.
ANA: Film i filmska tehnologija može se s tim likom igrati na drukčiji način, ali u kazalištu bi bilo šteta “prevesti” ga u 21. stoljeće. Kod njega je zapravo najzanimljivije što može sirova moć ljudskog uma. Danas smo preplavljeni kojekakvim X-Menima i junacima koji imaju posebne sposobnosti. No, Sherlock je čovjek i to čovjek s puno slabosti, ali to što on može sa svojim umom, što postiže jednom obrnutom logikom, to je specifično baš za taj lik. I zato je on toliko živ i danas. Naravno da je on književni lik, ali on nas uči kako treba obrtati logiku, učiti svojom glavom, gledati iza tih bjelodanih činjenica.
KREŠO: Ja se u kazalištu volim igrati s jednostavnim, ali začudnim elementima. Zato tu nema nikakvih specijalnih efekata, a opet stvaramo iluziju. Mislim da nikome ništa neće nedostajati, a pri tome se, recimo, pozivam na “Candidea”, predstavu koja u sat i pol ima 35 scena i prolazi cijelu zemaljsku kuglu. Ova se predstava na neki način nadovezuje na takav način rada, koji nam je zajednički, što ne bi bilo moguće, a ovo doista nisu pretpremijerne fraze, da nemamo izvanserijskog Sherlocka i izvanrednog Watsona.
U ZKM-u Holmes je Rakan Rushaidat?
KREŠO: Ova mu je uloga sjela kao rukavica. On toliko kopa po ulozi i tekstu, istražuje do neslućenih detalja, a Filip Nola kao Watson odlično mu odgovara.
Definitivno mi Rakan ne bi prvi pao na um, jer Sherlock je visok, mršav, ispijen čovjek koji mnoge noći provodi uz lulu s opijumom...
ANA: Mi smo htjeli naći unutrašnjeg Sherlocka i tu je Rakan odličan. On je nepogrešiv u toj šerlokovskoj manijakalnosti, u ovom trenutku i u ovom kazalištu on je idealan Sherlock.
Jeste li se poigravali pomodnom mišlju da dr. Watson bude žena?
ANA: Nije nam to palo na pamet jer je ta priča o vitezu i njegovu štitonoši zapravo još srednjovjekovna tradicija europske književnosti i ona se ponavlja u mnogim popularnim parovima suvremene literature, ali i pop-kulture. U krajnjoj liniji i u “Imenu ruže” Umberta Eca imamo upravo par istražitelja koji slijede liniju Sherlocka Holmesa i dr. Watsona.
KREŠO: To su i Batman i Robin, Frodo i Sam... nabrajati bismo mogli unedogled, reći čak i Hamlet i Horacije.
ANA: To je partnerstvo važno za ovu priču, jer Holmes je jedan emocionalno rezerviran čovjek, iz današnje perspektive on zasigurno ima neki poremećaj iz autističnog spektra, a Watson je njegova ljudskost.
Kako se Sherlock uklapa u današnji val krimića, koji predvode Skandinavci, a koji su zapravo kritika nekih loših strana suvremenog društva? Ili da pojednostavnimo: zašto je on i danas moderan lik koji se rado čita?
KREŠO: On jest moderan za razliku od, recimo, Poirota Agathe Christie.
ANA: Postoji najkonkretnija veza između Sherlocka i predvodnika skandinavskog vala krimića, a to je Larsson sa svojom Milenijskom trilogijom. Tamo je hakerica Lisbeth Salander isto što i Holmes kod Doylea, “visokofunkcionalni sociopat”, kako Holmes sam sebe naziva. Ona zaista u svom karakteru ima neke karakteristike šerlokizma, a poveznica će biti i to što mi u našem zapletu razotkrivamo vrlo ozbiljnu zavjeru, onakvu kakva se tiče cijelog društva.
KREŠO: I TV serije koje se danas rade zapravo iz Sherlocka vuku sve teme koje su i danas vrlo suvremene, a naša priča ima referenciju koja se tiče cijelog svijeta, pa i Hrvatske. Zato me i zanima koliko će publiku uvući to polagano otkrivanje radnje, jer je meni sam zaplet fantastičan. Da sam producent, po ovome bih sigurno snimao film.
Zašto na plakatu predstave Sherlock nema lice?
KREŠO: Dizajner se odlično riješio tajnovitosti koju želimo postići.
>>Nema više dugova, a djecu čekaju četiri nove predstave